Okvir za Titovu sliku

Ilustracija

Nevjerojatna je hrvatska politika. Sumnjičenja i optužbe koje se mogu čuti na političkoj sceni ponekad zvuče posve bizarno, loše smišljeno, uglavljene u glavama političara tek toliko da se nešto prigovori i izmisli argument kojeg nema. Jedan od takvih nepostojećih argumenata je i "optuživanje" uglednog povjesničara dr. Ive Goldsteina, bivšeg hrvatskog veleposlanika u Parizu, da je u svom uredu u francuskoj prijestolnici imao na zidu sliku maršala Tita, ratnog pobjednika bez kojeg Hrvatske ne ni bilo. A niti Istre i Dalmacije u njoj.

Profesor Goldstein, istaknuti antifašist, prozvan je zapravo zbog Titove slike koju je pred deset-petnaest godina okačio na zid službenih prostorija Hrvatske u Parizu jer ga trenutačni državni poglavar Zoran Milanović, navodno, želi imenovati veleposlanikom u Ateni. Sam Goldstein "priznao" je krivicu – imao je malu sliku Josipa Broza na zidu – što nikome nije smetalo, pa ni aktualnom premijeru i šefu HDZ-a Andreju Plenkovića kada ga je u tim prostorima posjetio.

Ali, kad nema drugih argumenata, dobri su i nepostojeći, pa je sadašnji ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman – kojeg je još prije tridesetak godina Titov general i partizan dr. Franjo Tuđman poslao u diplomatsku službu nove demokratske hrvatske države – kao glavni razlog protiv novog imenovanja naveo baš taj. Goldstein, naime, nije napravio nikakve poznate profesionalne greške, nego je služio i duže nego što je trebalo u diplomatskoj službi. Za Titovu sliku u njegovom kabinetu znalo se godinama; zbog toga ga je već prozivala ekstremna desnica u koju svakako ne pripadaju današnji HDZ, Plenković, a zacijelo ni Grlić Radman.

Ovaj potonji se nije uspio sjetiti ničeg drugog pa nije napomenuo da su Ivo i Slavko Goldstein, sin i pokojni otac koji je bio istaknuti hrvatski intelektualac i lider židovske zajednice u Hrvatskoj, napisali i golemu knjigu, pravo knjižurinu koja se zove – Tito. Da je mlađi Goldstein već u Parizu imao tu knjigu, njegov bi ga kolega, tadašnji diplomat i veleposlanik u SR Njemačkoj Gordan Grlić Radman, sigurno već odavno zbog toga kritizirao.

Slučaj tog potencijalnog imenovanja – jer o tome će se, kada i ako, predsjednik i premijer dogovoriti kad razriješe neke druge dvojbe – stoga se može gledati dvojako. Prvo, kao izmišljanje argumenata kad fakata nema. I drugo, još važnije – kako visoki hrvatski političari iz demokratskih stranaka mogu bježati od maršala Tita, jednog od najvećih ratnih pobjednika čije su poratne pogreške u očima europske historiografije odavno postale nevažnima u odnosu na partizanski pokret i veličanstvenu ratnu pobjedu. Da je Tito Hrvatskoj priključio samo Istru – a postigao je mnogo više – njegovu sliku ili bistu trebala bi u predvorju imati svaka hrvatska ambasada po cijelom svijetu.

Napokon, srame li Britanci Winstona Churchilla zbog Dresdena? Ili je Amerikancima neugodno zbog atomskih bombi? Povijest pamti pobjednike i stavlja im portrete na zidove. Ako je Goldstein loš diplomat, neka šef diplomacije to jasno kaže. Ali, maršal Tito nije bio ni loš vojskovođa, ni loš diplomat. "Titu ne pakovati", da parafraziramo poznatu izreku Josipa Broza o Franji Tuđmanu.