PIŠE VANESA BEGIĆ
Nuspojave za dušu
Vanesa Begić
Diljem svijeta, posljednjih godinu i nešto više pojavio se isti problem vezan uz djecu i mlade, na neki način i više za djecu, mada niti mladi nisu iz toga izuzeti. Već smo ne sto, nego valjda i milijun puta rekli da se svijet promijenio preko noći, da više ništa nije isto, a na taj način su se promijenile i neke navike.
Škola online, novi obrazovni dosezi, prednosti i mane, iako svi čekaju normalu. No, uz nastavu online i sve je više djece prepušteno monitoru, tabletu, mobitelima uz veliku izolaciju od vršnjaka što rezultira i različitim depresijama, problemima, a tko je previše povučen i inače, možda će se još više povući, mada to nije pravilo, a tko je sklon eskiviranju obveza, još će ih više eskivirati, usavršit će se u logiranju i odlogiranju praćenja nastave i u virtualnom kopiranju.
Nadmašiti sustave, virtualni svijet, a brojni su klinci jako domišljati i to im je i izazov. Šalabahteri, ceduljice s točnim odgovorom, sada su valjda postali skoro pa muzejski izlošci, moderni klinci niti ne znaju što su šalabahteri, a višesatna prepisivanja iz tuđe bilježnice propuštenog gradiva za vrijeme odsustva s nastave, pa tko je vidio u 21. stoljeću ručno prepisivati kada postoji čitav niz modernih načina funkcioniranja.
Brojni roditelji se diljem svijeta žale da se sada manje nego ikada stignu baviti djecom, makar radili i od kuće, i premda su mislili da će radeći od kuće imati više vremena za djecu, radni dan se oduži, pa kućanske obveze, pa svi online, djeca, odrasli, mama se ljuti što će joj reći šef jer pada linija, ovaj ne može riješiti test iz informatike, brat smeta sestri, studentu treba mira i mnogi su još živčaniji.
I na taj način nastaje čitav niz problema u ponašanju, djeci i mladima nedostaje društvo, kvalitetno druženje, slobodne aktivnosti - u slobodi i kreativni sadržaji, a ne sve s maskom, brzo, pazi, ovo, ono, kada je tako i tako sve komplicirano i višestruko složeno. Roditelji su živčaniji i ne uspiju biti strogi na pravilan način, ili su pak prestrogi ili previše popustljivi jer muku muče sa svojim poslom, svojim problemima i tako se stvara začarani krug. I ne čudi da je u svijetu porastao broj mladenačkih psihičkih smetnji i problema. Iako mladi, a i ne samo oni, su oduvijek težili virtualnom svijetu kao bijegu od svakodnevice, sada je taj virtualni svijet postao dominantan, slijedom okolnosti i uzročno-posljedičnih veza, te treba od njega malo i pobjeći. Recimo u pravi svijet, ili u ono što je od njega ostalo.
No, što bi bilo da se taj nesretni koronavirus, ta pandemija dogodila koje desetljeće unazad, niti ne toliko davno? Kada su oni rođeni sedamdesetih i ranih osamdesetih bili školarci? U nekoliko je godina došlo do silnog tehnološkog napretka. Zar bi se nastava uživo pratila putem rijetkih 286 ili u najbolju ruku 386 računala s internetom koji je rijetko prisutan i spor, Viber, WhatsApp, Messenger i Gmail nisu još izumljeni ili poznati, brzi internet je nepostojeća riječ, a u gradu postoji jedna do dvije fotokopirnice.
Naravno, nema još mobitela. Za znati što se događa treba samo čitati novine ili gledati tv-dnevnik ili pak slušati radio, nema portala, vijesti, nema školskih web-stranca, Zooma i ostalih platformi. Kod doktora treba ići osobno po recept i odnijeti do ljekarne, sve se obavlja u banci i pošti, a ne online. Kako bi sve to izgledalo da se korona dogodila u to doba? Kako bi izgledalo obrazovanje, rad od kuće, obavljanje raznih stvari? Nemoguća misija. Moramo li biti sretni da, ako se već ta nesreća trebala dogoditi, da se dogodila sada, a ne prije recimo 20, 30 godina? Jer ipak kako-tako za neke stvari, dakako uz "nuspojave" za dušu, uspijevamo funkcionirati? Iako, naravno, čeka se njezin kraj.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
