Nema Vlade bez motike

Ilustracija

Neobičan slučaj iz Ministarstva poljoprivrede proteklih je tjedna zainteresirao, a pomalo i zabavio životnim brigama opterećenu hrvatsku javnost. Riječ je, zapravo, o jednostavnoj proceduri kojom spomenuto ministarstvo dodjeljuje poticaje za poljoprivrednike i gdje je, u želji da birokratski metajezik učini čitljivijim krajnjim korisnicima, napisano kako se oni koji žele državne poticaje za poljoprivrednu mehanizaciju što služi za uklanjanje korova sa zasađenih površine, ne smiju koristiti motiku.

Iako stvar zvuči logično i onima koji ne okopavaju rajčice – što će motika onima koji dobivaju državne/europske novce za strojnu obradu zemljišta – nastala je nepotrebna drama. Iako se poljoprivrednicima značajno ubrzava i olakšava posao jer nema motike do traktora, bez obzira što mediji koji ni jedno ni drugo nisu vidjeli uživo, smatraju o tome. Ali, nakon što je potvrđeno da u jednoj od 77 mjera poticaja Ministarstva poljoprivrede stoji da nema motika ako ima motokultivatora ili nekog specijalnog uređaja kupljenog uz pomoć javnog novca, mnogi su se digli na noge, uzmahali motikama i proglasili Vladu otimačem oruđa koje je najsvetije svakom seljaku i težaku – motici.

Nakon toga sama je ministrica morala objašnjavati što se mislilo pod zamjenom motike efikasnijim alatom, no kad se digne kuka i motika na Vladu, onda to traje tjednima. Snimani su TV prilozi o motici – za čudo nismo vidjeli one iz arheološkog muzeja – ali medijska zabrinutost oko bizarnosti doista je dirljiva. Uostalom, nitko nije zabranio motiku, radi se o modernizaciji poljoprivredne proizvodnje u jednom skromnom obliku.

Ne sjećamo se, doduše, pobune protiv upotrebe traktora, kombajna i sijačica, kamiona i silosa, ali motika je ipak mitski predmet hrvatskih narodnih običaja. Naprosto, nema kruha bez motike – uskliknuli su oni koji kruh kupuju u trgovini – nema tog spisa, dopisa i poticaja koji bi motiku, kopačicu naših života, mogao maknuti s njega.

Kad se već o motici radi, pravo bi bilo pitanje kada će doći vrijeme da Hrvatska proizvede dovoljno hrane za svoje potrebe. Osim pšenice – krmive, ne one od koje se radi kruh – i jaja (za njih ne treba motika) – sva se druga hrana uvozi. Pijemo poljsko mlijeko, na kruh mažemo njemački maslac, pečemo na srbijanskom ulju i kuhamo talijansku tjesteninu, a glavni uvozni partneri što se hrane tiče su Italija, Španjolska i Nizozemska.

Valja se, dakle, primiti motike, odnosno poticajnih sredstava da se poljoprivredna proizvodnja osuvremeni alatima koji će biti efikasniji i možda čak prehraniti naciju. U trenucima krize, kad ukrajinskog žita neće biti, mi raspravljamo o motici kao da će je Vlada zabraniti iz inata, kako se građani ne bi uznojili od naporna rada.