Nema puta naokolo

Korak po korak. Ne dva koraka naprijed i jedan nazad. Korak po korak naprijed. Protiv korone. Ili, preciznije rečeno, za što bolji suživot s koronom dok ne pronađu cjepivo. Iako ništa neće biti isto kao prije. Za sada. Na određeno vrijeme. Ili možda na neodređeno. Mnogi su nedavno komentirali vinjetu u jednim talijanskim novinama koja pokazuje plažu, ljude okružene pleksiglasom, ogradama, i, onda se s razglasa čuje obavijest: broj 64 može se okupati.

Iako je humor itekako potreban i premda su u ove teške dane nastale brojne vinjete, kao i vicevi, neki su se pobojali da bi to mogla biti i djelomično istina. Možda ne tu kod nas, ali negdje u svijetu, jer, nikada se ne zna. Treba zaboraviti na mnoge navike. Hoće li se gledati filmski festival iz pune Arene, ili iz prepunih motovunskih trgova? Kakvi će biti dočeci Nove godine, bez čestitanja, s distance od dva metra? Kakav će biti ljetni đir po gradu, slalom ili pak distanca i mahanje prijateljima i znancima? Nakon tolike izolacije, hoće li ljudi biti deblji i time (ne)zdraviji?

Sve se dešava u hodu, korak po korak, faza po faza, kao da gledamo film gdje smo svi na neki način protagonisti i željno iščekujemo vidjeti hoće li kakav superjunak spasiti planet.

Nažalost, iako smo u 21. stoljeću, te se stalno hvali napredak tehnologije, svemir je praktički nadohvat ruke, na svjetskoj razini borba protiv virusa nije se puno promijenila u odnosu na par stoljeća unazad - izolacija i karantena su i dalje najbolji "lijekovi". Tko bi rekao da će nešto tako sićušno zarobiti svijet i promijeniti navike, da bogatstvo, moć neće u biti značiti ništa u ovim trenutcima?

U redu, čovjek se baš nije najbolje ponašao prema prirodi i prema planetu zadnjih godina, pohlepa, konzumizam i konzumerizam, doveli su do ekološke neuravnoteženosti, planet se pobunio, tope se ledenjaci, godišnja doba nisu ono što su nekada bila, oluje su sve ekstremnije, kao i prirodni fenomeni diljem svijeta Ali taj virus? Odakle on? Zašto baš sada, zašto baš svugdje?

Odakle god on stigao, bio kriv ljuskavac, šišmiš, urota, zavjera - svi smo (za sada) u istom košu. Ne pomažu ni ušteđevine, dolarčići, eurići u švicarskim bankama, računi na Kajmanskim otocima, nepotizam, veze ni poznanstva. Samo čekanje cjepiva ili možebitnog lijeka, neizvjesnost i do pronalaska tog cjepiva vlada neželjeni suživot s tim virusom. U većoj ili manjoj mjeri. Svjetski ratovi? Do sada nisu bili baš istovremeno jednakim intenzitetom u cijelom svijetu, i, ako imaš mogućnosti, možeš negdje pobjeći, skloniti se. Ali od tog sićušnog virusa, gdje ćeš pobjeći? Nema puta naokolo.