Nema mora za radnike

Bojan Žižović

U turistički bi uspješnoj državi trebalo biti normalno da njeni građani mogu minimalno dva puta godišnje negdje otputovati na deset dana. Vjerujem da 75 posto hrvatskih građana to ne može, što znači da imamo strukturni problem u cjelokupnom gospodarstvu, ne samo u turizmu, kazao je u razgovoru za Glas Istre izv. prof. dr. sc. Aljoša Vitasović, voditelj Katedre za turizam na pulskom FET-u. Sada kada bi hrvatski turizam trebalo testirati na koronavirus, jer opako kašlje, domaći turisti mogli bi postati dobrodošli. Sve se okreće naglavačke. A toliko se Hrvatska trudila domaće goste udaljiti sa slika koje je o sebi odašiljala u svijet. Tek tu i tamo kakvo servilno lice na plakatu ili sportaš koji brendira svoju državu, a porez plaća nekoj drugoj. Listajući hrvatske turističke prospekte, činilo se da u ovoj zemlji nitko ni ne živi, da se ljudi pojavljuju tek u vrijeme ljetne sezone da bi ugodili stranim gostima, što i nije daleko od istine. Gradovi koji su zbog turizma ispražnjeni, građani iseljeni iz njihovih središta, stanovi pretvoreni u apartmane, butige u suvenirnice…

Uništena su sva radnička i omladinska odmarališta, ti omraženi relikti socijalizma. Je li doista takav turistički koncept bio potpuno promašen? Korona kriza pokazat će tek koliko je bilo pogrešno oslanjati se isključivo, gotovo 90 posto, na strane turiste.

Sjetila se, doduše, država i te izumrle vrste, domaćeg gosta, najavila tzv. CRO karticu, koja je trebala biti uvedena kao ovogodišnja prvoaprilska zbilja. No njena je prvotna namjena bila domaće ljude turistički osposobiti izvan ljetne sezone, valjda da se ne bi miješali sa strancima. Naime, u pojašnjenju uvođenja CRO kartice piše da bi je hrvatski zaposlenici mogli koristiti samo od listopada do travnja.

Sada se sve to mijenja. Jer turističkom će sektoru dobro doći i ti naši, koji manje troše ne zato što su škrti, nego zato što nemaju. A nemaju jer ih država, kako to, doduše nešto nježnije, kaže i profesor Vitasović, pelješi poreznim davanjima, koja zatim ulaže i u turističku infrastrukturu kojom se služe strani turisti.

Da se razumijemo, nije Republika Hrvatska osmislila ništa novo, ništa što već nije viđeno. Njena prethodnica SR Hrvatska radila je po skoro istom principu, pogotovo 80-ih, devizni priljev bio joj je draži od bilo čega drugoga pa su joj strani gosti bili ispred svega i svih. No, tada se barem nitko nije usudio dirati u radničku klasu, u njihove odmarališne oaze. Te su oaze u međuvremenu nestale, privatizirane su, rasprodane, na njihovim su mjestima izgrađeni hoteli ili je priroda uzela stvar u svoje ruke. Radnička je klasa prvo ostala bez mora, a zatim i bez radnika.