Nekad, negdje

Vanesa Begić

Nakon svega ovog što traje već skoro točno dvije godine, hoće li i dalje ljudi izmišljati da su bolesni, muljati da bi ostvarili kakav interes, profit, da bi nešto više dobili, da bi išli na praznike, da bi bili mladi penzići?

Prije svega nekoliko (ne previše) desetljeća, koliko li je samo ljudi htjelo ići u prijevremenu, makar i invalidsku mirovinu, i onda otići raditi "van" i zaradit još jednu penziju, bilo pravu ili u fušu. Ili pak, ići na bolovanje kad je bila sezona radova na polju, berba, ili čak otići negdje "preko" brati jabuke ili neko drugo voće i zaraditi si sasvim pristojan fuš.

Svako doba donosilo je svoje specifičnosti, muljanje i drugo. Sada mlađe generacije ne bi ni vjerovale kad bi im netko ispričao kako se svojevremeno "muljalo" iz telefonskih govornica za pozive u inozemstvo, a što su neki i objavili na društvenim mrežama kao kuriozitete. Sada, kada je gotovo isto nazvati tetu u susjednoj kući ili prijatelja u Australiju zahvaljujući bezbroj mogućnosti telekomunikacije, to se čini kao priča iz prapovijesti. A bilo je to prije svega 20-ak i više godina. Sa svim mogućnostima koje moderna tehnologija danas pruža, takve se stvari čine nezamislivim.

Danas kad se "ručno" računa samo na satovima matematike, računa li još itko ručno", bilo zbrajajući račune koje račune treba platiti, ili pak neke druge stavke? Teško, uz toliku tehnologiju, pa svaki mobitel omogućava računanje, zašto bi se netko trudio i mučio. Pa prošle su lekcije iz matematike, a i domaće zadaće.

Ide li netko, prilikom pojave nekog simptoma bolesti, traženja nekog povijesnog ili geografskog pojma, zaviriti u stručnu literaturu, knjige ili enciklopedije, listati, proučavati, ili je jednostavno za sve tu sveznajući internet? Prošlo svršeno vrijeme.

Nije svako dobro za dobro, a ni svako zlo za zlo. Dok nam tehnologija nudi sve servirano jednim jednostavnim klikom, čini nas ujedno i ljenijim, moguće i debljim, a vjerojatno i nezainteresiranima.

Budući da je danas sve prepuno crnih vijesti; brojke, bolesti, simptomi; budući da su najguglanije vijesti one o koroni, simptomima, inkubaciji, sve se više ljudi okreće uspomenama iz prošlosti, čemu sve više svjedoče Facebook i druge grupe koje nam otkrivaju kako se živjelo nekada, u mikro i makrokozmosima.

Jer pričati o današnjici svelo bi se na prepričavanje simptoma, pa znaš, sreo sam onoga namučio se tri tjedna, onaj drugi nije mogao ni do wc-a, kako je gadno stradao punac od onog trećeg, mala od susjede u vrtiću pokupila po treći put i tako unedogled. I bez prestanka.

Zato je bolje prisjećati se lijepih, nevinih vremena, kada je trebalo pričekati neko vrijeme da bismo vidjeli kako smo ispali na fotografijama, kada su se pisma iščekivala s nestrpljenjem. I kada su fotografije postojale u fizičkom obliku. Kada je prošlost imala materijalni oblik. Hoće li i današnje doba imati takav oblik jednoga dana, ili će biti sve to prisjećanje na neke klikove… Što će biti zajednički nazivnik za to nekada, negdje?