PIŠE ROBERT FRANK
Našem prijatelju koji umire od alkohola…
Pije jer ga je ubio inat prema konvencionalnom. Prezirao je životni konformizam običnog čovjeka. Nije znao uživati u malim događajima. Buntovnost je izražavao na krive načine. U potrazi za samim sobom pobjegao je od sebe. Udaljio se od svih onih njemu dosadnih i predvidivih ljudi koji se životu ne opiru nego mu se prepuštaju. Bio je neprilagođen i odlučio je otići
Nekulturno je pisati o nekom živom kao da je već otišao mrtvima. Nije fer pisati nekrolog o osobi koja je još tu, među nama, doduše s jasnom namjerom da ode s ovog svijeta. No kad netko smrti ususret putuje svojom voljom, tko smo mi da ga zaustavljamo. Ako netko opredjeljenjem da se ubija od alkohola ide putem samouništenja, to je njegova volja. Bizarno, patološki, ali je tako. Alkohol u prekomjernim količinama je autoput koji vodi u sigurnu smrt. Vožnja tom najbržom cestom ne oprašta. Uzima danak. Jedan naš prijatelj je ovaj nebeski, jedinstveni život protratio na alkohol. Nalijevao se njime kao žedan u pustinji kad se dokopa vode. Nije, nažalost, imao mjere. Halapljivo, preko svih granica, u sebe je unosio bezobrazno velike količine kojima je prkosio životu. Pije jer ga je ubio inat prema konvencionalnom. Prezirao je životni konformizam običnog čovjeka. Nije znao uživati u malim događajima. Buntovnost je izražavao na krive načine. U potrazi za samim sobom pobjegao je od sebe. Udaljio se od svih onih njemu dosadnih i predvidivih ljudi koji se životu ne opiru nego mu se prepuštaju. Bio je neprilagođen i odlučio je otići.
Klupica u Titovom parku
Zasigurno sam, uglavnom neshvaćen i potpuno promrznuo zaspat će na nekoj napuštenoj klupici u Titovom parku. Prethodno će predbožićni dan, ni ne znajući da će to biti zadnji trenuci njegovog ovozemaljskog života, na koji ga je dovela roda oca i majke, proslaviti još jednom bocom jeftinog vina. Onog jeftinog, kao što je jeftin i besmislen ispao njegov život na koji je skucao zadnje užicane kune. Nakon svakog decilitra vina podrigivat će do beskraja, smrdit će po ljudskim izlučevinama, Prljav, zapušten i napušen slučajno će s Titovog parka pogledati kroz prozor obližnje kuće. Donekle znatiželjno pratit će siluete oca i majke koji usporenim korakom hodaju prostranim i osvijetljenim stanom pripremajući prazničku večeru. Za stolom vidjet će ukusna jela. Popet će se na najviši kamen u parku, produžit će si visinu stojeći na bolnim i promrzlim prstima. Zapitat će se taj naš prijatelj - jesam li ja mogao tako? Dobro zna da će otac i majka kad gosti odu, a dvije male i preslatke kćeri utonu u san, navaliti na treće dijete…
Sretna dječica iz susjedstva
A on će, sam samcat, samoizoliran i protjeran, sa sedam slojeva tuđe robe nabacane po svom mršavom, slabašnom, iznemoglom tijelu, odbrojavati svoj život. Zna da se gasi, samo ne zna koliko će to trajati. Rekli su mu da smrt u zadnjim minutama dolazi brzo, nenajavljeno, ali moćno i razorno. Rekli su mu da je smrt sila kojoj se nitko ne može oduprijeti. Ako si je svojim životom dozivao, ona ti ne oprašta. Čula je tvoj poziv koji više ne možeš opozvati. Znaš, prijatelju naš veliki, na susjednom kolosijeku smrt uvijek prati nečiji život. Vreba priliku da ga oduzme. Tračnice tvog života uskoro će se spojiti u jednu točku. Točku smrti. I onda je gotovo. Razorni sudar sa samo jednim pobjednikom. Velikim slovima pisat će – život je opet izgubio. Kao da želi odagnati te ružne misli, naš prijatelj će opet, preplašen onime što mu slijedi, pogledati kroz prozor. Vidi da ukućanima dolaze gosti. Vesele se, djeca divljaju po kući. Na stropu prati njihove sjene i isprepletene male ručice koje kao da se u pravilnim razmacima dozivaju pa udaljavaju. Posrijedi je neka dječja igra. Orošenih čela, crvenih, žarkih obraza kao u najfinijih trešanja iz susjedovog vrta, djeca uživaju u radostima života. Samo na tren naš prijatelj prisjetit će se svojeg djetinjstva i nekih trenutaka sreće, blagostanja životnog neznanja, kad ti je sve ravno i kad pomisliš da je cijeli svijet tvoj. Samo ga treba osvojiti. Nedostaje mu to. Nedostaje mu bezbrižna mladost pa čak i ako mu je majka stalno nešto prigovarala, a otac šutke pratio njeno dosadnjikavo zanovijetanje.
Odustajanje od života
Nego, oči mu se sklapaju. Zima je okrutna. Vjetar s lakoćom prodire u njegovo tijelo. Ispunjava ga prokletom smrzotinom. Umoran od života ispija zadnju litru. Paraliziran ne može do obližnjeg grma da se pomokri. Mjehur mu popušta i propušta zadnji mlaz mokraće. Gaće mu se tope tekućinom. Srami se sebe samog. Zar sam to ja, u ovo sam se pretvorio, nemoćno se pita znajući odgovor. To mu se nikad nije dogodilo. Dobronamjerni liječnik koji je odavno dignuo ruke od njega rekao mu je – kad se ne ustaneš da bi se popišao, predao si se, odustao od borbe za životom. Znači, tako to izgleda i ovo je taj dan, dan s trenutkom mog konačnog odlaska, pomislio je. Baca zadnji pogled kroz prozor kuće u kojoj živi jedna mala sretna obitelj. Roditelji s gostima otvaraju bocu vina, nazdravljaju životu tekućinom koja ga je odvela u predvorje smrti.
Svjestan je da alkoholu i vinu nije uspio pobjeći. Taj nektar bogova u starih Grka i Rimljana, koji u ograničenim količinama povoljno djeluje na dušu i tijelo, u njemu se nataložio duboko. Dublje nego što si je godinama želio priznati. Pojeo ga je, izjeo mu svaki atom snage, ugnijezdio se u svakom kutku njegovog tijela. Previše je bespomoćan da se s njime bori i nije našao oružje da mu se suprotstavi. I onda mu se prepustio. Neka sve ide k vragu i neka konačno završi ta priča o životu prema kojem se ponašao kao prema najgorem neprijatelju. Uskoro će u miru Božjem usnuti najljepši san. Samo da brzo bude gotovo i da ne boli. Osluškuje svoje slabašno tijelo.
Smrt je došla po njega
U promrzlosti života počinje osjećati toplinu smrti. Zaogrnuta plaštom od teškog baršuna leti prema njemu. Potpuno svjestan i sada već prepun straha od njene blizine i neminovnosti shvaća da napušta život. Zadnja mu je misao prostrijelila glavom – borio sam se, koliko god sam mogao, borio sam se protiv svoje alkoholne ovisnosti! Nemojte mi, vi koji ostajete, nemojte mi, molim vas, zamjeriti! Svjestan je kako je dobra volja za borbom protiv ovisnosti poražena pobjedom te loše i smrtonosne navike. Preplašio se svog odlaska koji je toliko zazivao. Kad god je pomislio da ga je smrt zaboravila, samo bi se jače i još jače napio znajući da joj se tako približio još par koraka. A sada, kad je tu, kucajući na vrata bez da joj on kaže da može ući, sad bi se borio za svoj život! Oj, smrti, daj mi još jednu priliku, zavapio je brzo i nekontrolirano odlazeći na drugi svijet. No kasno je, prekasno naš prijatelju. Svjetla u obližnjem stanu su se ugasila, gosti su otišli, djeca usnula, a muž je zagrlio ženu. S mokrim gaćama, pothlađen, promrzao, neshvaćen i prepun straha, naš prijatelj je otišao. Točno na Božić. U daljini su se čula crkvena zvona. Kraj njegovog beživotnog tijela sjela su dva mladića. U ruci su imala bocu jeftinog vina. Gurnuli su ga . Ej, stari, makni se… Duša njegova svakog će dana proletjeti Titovim parkom. Nasmijat će se nama koji smo ostali. Naš prijatelju, nećemo ti na grobu održati zadnju riječ. Neće biti ničijeg plača. Samo ćemo pomisliti – Bože, kako si se zajebao… Uzet ćemo bocu nekog jeftinog vina, i zaliti te. I pitat ćemo se – zar nisi mogao biti samo malo umjereniji i normalniji. Još bi bio s nama. Umjesto sa sprovoda svojim kućama, sad bi nakon posla otišli na čašu vina. Znaš, mi ne ispijamo hektolitre i zato smo živi. Nadamo se da će ti gore biti bolje, ali nismo sigurni. A ti nam nemaš kako javiti. Budi volja tvoja. Amen.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
