Narodni običaji

Roberto Rauch (Snimio Milivoj Mijošek)

Zamislimo situaciju koja se danas čini nezamislivom. Turist imena Hans dolazi u Hrvatsku i na aerodromu uzima jedan od onih turističkih priručnika koji naširoko opisuju ljepote Lijepe naše. Nezainteresirano ga prelista dok se vozi prema centru. Prošeće se gradom u koji je dospio. Nema korone, trgovi i ulice vrve ljudima koji, zavaljeni po terasama, upijaju podnevno sunce poput hladnokrvnih gmazova. Gleda na sat. Podne je, radni dan, no čini se da ovdje nitko ne radi. Nije mu jasno.

Otvara priručnik i traži odgovor. Tu su maestralnost Arene, gracioznost slapova Krke, izdržljivost dubrovačkih zidina, no ništa o ovom socijalnom fenomenu ne piše. Neupućeni Hans zakinut je za informaciju, nigdje neće moći pročitati nešto više o jednom od osnovnih narodnih običaja u Hrvata, koji nam je gotovo usađen u genima i čiji nam izostanak posljednjih godinu dana najteže pada i najviše nedostaje: bezbrižno sjedenje na kavi.

Nije to ono uljudno, europsko sjedenje na kavi, gdje sjedneš, popiješ kavu i odeš. Ili ono na sjeveru Italije, gdje dođeš na šank, srkneš espresso s nogu i odeš. Ne, ne, u nas je ovaj narodni običaj nešto sasvim drugo, nešto autohtono. Opuštena, neradnička atmosfera u kojoj se prakticira bezbrižno ispijanje kave kao da odražava mentalitet i način rada čitave države. Kava se, zna se, ispija polako, u sitnim gutljajima, popraćena povremenim ispiranjem vode, neizostavnom popratnom stavkom svakog makijata i najveći neprijatelj svake konobarice i konobara.

Prvu kavu kao da prirodno prati naručivanje sljedeće kave, zbog čega bi Hans mogao zaključiti da zaista volimo ovaj kofeinski napitak. No tijekom boravka u Hrvatskoj shvaća da to nije tako, da kava nije tek usputna stvar, zanimacija za desnu ruku dok lijeva drži cigaretu. Ako nakon dva makijata zaključimo da za taj dan nismo još dovoljno prosjedili, kavu ćemo lako zamijeniti pivom ili pelinkovcem, uviđa to Hans kad na kraju odmora odlazi na aerodrom. Spoznao nas je za vrijeme boravka, i sam je počeo prakticirati naš običaj. Naručivao se kava, i kava, i pelinkovca, i piva.

Hans se, nekim pukim slučajem, neki dan poslovno vratio u Hrvatsku, a sa sobom je poveo i kolegu. Dvojac hoda gradom, sad praznim ulicama i trgovima. Hans objašnjava kolegi da su Hrvati za vrijeme korone lišeni prakticiranja svog narodnog običaja. Zna koliko nam je teško, zna koliko nas boli. Njegov kolega uviđa da je popodne, da su terase zatvorene, a piće se prodaje samo za van. Ipak, ljudi se svejedno gužvaju za improviziranim stolićem ispred kafića. Neko vrijeme šuti, a zatim na glas iznese dvojbu koja ga muči: Zar nije lakše kupiti pivo u trgovini, za nekoliko puta manju cijenu, čemu ta potreba ljudi da se drže kafića? Hans mu ništa ne odgovara. Nisu si toliko dobri. Ipak, u sebi pomisli: 'Nisi ti, dragi moj kolega, još uopće shvatio kakav je to narod i, važnije od svega, koliko drži do narodnih običaja'.