Napraviti (prvi) korak

Vanesa Begić

Gužve, promet, zatrpane ulice, lokalni i globalni problem(i). I to ne od jučer. Dakako da je prometna infrastruktura vrlo važna i da je važna povezanost između gradova, država, kontinenata, da je hvalevrijedna svaka vrste eko-prijevoza, da treba poticati javni prijevoz i njegovo korištenje i dobru povezanost između gradskih četvrti, prigradskih naselja, kao i onaj međugradski.

No, svaki pojedinac može dati maleni, makar i najmanji doprinos tome i pritom učiniti nešto za sebe. Naravno, neće se puno promijeniti što se gužve, prometnih čepova i infrastrukture tiče, no, napravit će prvi korak. Da, upravo korak, doslovno i metaforički.

Dakako, sve primjereno prilici, situaciji, neće koraci zamijeniti međugradske autobuse ni sportske automobile. No, koliko njih ide od točke A do točke B, koja nije niti toliko udaljena, autom? Nekada to čine da se ne moraju probuditi ranije, drugi put da se na povratku kupi špežu ili da se ode do neke druge relacije, treći put jer je ljeto i vruće i oznojit će se po putu, četvrti put jer je zima i smrznut će se, pretvoriti u snjegovića po putu, peti put jer je proljeće, sve leti, alergije, a sada nije trendy biti prehlađen, štoviše, sada može biti potencijalno opasno i najobičnije kihanje.

Uglavnom, isprika za ne hodanje ima napretek. A akcije gibanja, hodanja, kretanja uglavnom se obilježavaju samo prigodno, kada su neki svjetski dani i tjedni gibanja, hodanja, kretanja, borbe protiv pretilosti i čega sve ne.

Ured udaljen kilometar i pol. Nema šanse ići pješke. Škola udaljena kilometar, ipak je predaleko, roditelji će voziti djecu. Nema veze što na putu za ured, udaljen kilometar i pol, auto na kraju bude parkiran, nakon četiri kruga po kvartu, 800 metara od ureda i 700 metara od kuće. Pa nismo došli pješke, nego autom. Djeca, srednjoškolci, već imaju curu-dečka, izlaze, ali je ipak preopasno da idu pješke do 600 metara udaljene škole. Nema veze što su čepovi ispred škole, opravdani, onih roditelja koji voze djecu iz slabo povezanih perifernih te iz prigradskih kvartova, auto više ili manje...

Mnogi hodaju samo prigodno. Kad su neke akcije, manifestacije, kad odjenu najnoviju trenirku s potpisom. A većina ljudi se želi da im fali više kretanja, da bi više hodali, da je vremena za hodanje premalo, jer je ljeti prevruće, tijekom jeseni i zime dani su prekratki i nikada dovoljno vremena - za kretanje. A i dalje idu od točke A do točke B - autom, makar ponekad parkirali dalje od mjesta stanovanja ili na pola puta između točke A i točke B. I makar se morali probuditi ranije da bi stigli od točke A do točke B autom negoli pješke. I usput psovali sve pješake, vozače, bicikliste, pse koji nesmotreno prelaze cestu, rupe na cestama, infrastrukturu.

Istina, puno puta je nemoguće zamijeniti limene ljubimce raznih veličina i "konja" korakom, ali kad god je to moguće, zašto ne napraviti (prvi) korak. Jedan milijunti dio kapljice zvane prometna zavrzlama manje. I par grama na vagi manje.