Kolidirajući s probojem pandemije kroz zidove kuće sviju nas, lik Zorana Milanovića samozatajno je napustio silne stupce i retke dnevne štampe kojima je dominirao mjesecima, onomad maltene uopće ne silazeći s naslovnica. No, kao ni za predizborna, tako ni za kršenje pobjedničkih i inauguracijskih obećanja nema sankcija

Parafrazirajući riječi pjesme „Zemlja“ beogradskog kultnog rock benda Ekatarina Velika, na svojoj je inauguraciji, u povijesti države nikad decentnijom, a opet, zbog svog progresivnog otklona od uobičajene, klasične procedure nikad toliko i osporavanoj i hvaljenoj, gotovo u podjednakom omjeru koliko slijeva, toliko i zdesna, Zoran Milanović uvjerljivo i poprilično emotivno poručio - Ovo je kuća za nas, za sve nas! - čime je, po mnogim interpretacijama i očekivanjima, zbacio dotad standardnu, demode predsjedničku obleku i na sebe navukao moderni kućepaziteljski kombinezon. Predstavivši se kao čuvar kritičke privrženosti i negacije isključivosti, njegovatelj patriotizma naspram nacionalizma, do tog je trenutka bivši premijer premašio gotovo svačija očekivanja.

Osam i pol minuta kućepazitelja Zorana Milanovića

Netom nakon tog svečanog događaja, obećavajućeg polaganja zakletve petog hrvatskog poglavara, pred našim se kućnim pragom pojavio zlokobni koronavirus. Kolidirajući s probojem pandemije kroz zidove kuće sviju nas, lik Zorana Milanovića samozatajno je napustio silne stupce i retke dnevne štampe kojima je dominirao mjesecima, onomad maltene uopće ne silazeći s naslovnica.

No, kao ni za predizborna, tako ni za kršenje pobjedničkih i inauguracijskih obećanja nema sankcija. Pozivanje na društvenu solidarnost i obranu diskriminirane, ustrašene, malobrojnije i slabije Hrvatske, kao i zalaganje za suzbijanje klijentelizma i kulture laži trajalo je svega osam i pol minuta. Upravo je toliko, možda niste znali, trajao Milanovićev govor na Pantovčaku. Njegov se osobni doprinos obavezi i odgovornosti svakog od nas da se nijedan član našeg kućanstva ne bi osjećao, citirajmo predsjednika, ustrašeno, diskriminirano ili isključeno, sveo na minutažu bloka reklama na komercijalnim televizijama.

Istovremeno su se marginaliziranom dijelu Hrvatske, ionako vazda skutrenom u derutnoj, nikad renoviranoj prostoriji te naše kuće, s trošnim loncima i vlažnim, napuknutim zidovima već zatresli temelji, a sada mu, više nego ikad posljednjih godina, prijeti urušavanje krova nad glavom. Predsjednik Milanović se, nažalost, više ne osjeća kao konstruktivni faktor, ne vidi sebe kao autoritet čija će moralna težina prevagnuti u političkim odlukama. Umjesto pazikuće, etablirao se više kao neprikosnoveni čuvar Ustava. Napamet ga je memorirao do posljednjeg članka, načela, pravila, slova. Njime, tim pravnim aktom, nesuđeni, a toliko neophodni nadstojnik skriva svoje lice pred novinarskim perima koja su, baš nedavno, shvatila da o poglavaru države već dulje nisu napisali niti jednu jedinu riječ.

Štoviše, da prije koji dan nije ukorio banke koje u ovom trenutku nude jednake moratorije kao i u uobičajeno, „mirnodopsko“ vrijeme, i istupio protiv nadziranja građana putem lokacije mobitela, čime je, zapravo, tek priskočio upomoć svom matičnom SDP-u, koji, čini se, pred parlamentarne izbore opet gubi potporu birača, ne bi napisali niti tu jednu jedinu.

Začudo, Milanovića se već sada manje pamti kao bahatog bivšeg premijera, kandidata za predsjednika s karakterom i novopečenog poglavara, a više kao smetenog političara koji vrluda od jednog novinarskog upita do drugog. Kontradiktornim izjavama o smanjenju plaća u javnom sektoru zbunio je, moglo bi se naslutiti, i samog sebe. Rekavši da bi bilo dobro da dođe do njihovog smanjenja, reterirao je samo tjedan dana nakon što je takav potez prozvao smrću za sustav, dok je onog koji bi se to usudio predložiti nazvao osobom koja nije prevelike pameti.

Oni traumatizirani politikom će vam reći da je i takav Milanović bolji od svoje prethodnice. Da, iscrpljeni i razočarani svakako će zaključiti da je nevidljiv predsjednik podnošljiviji od pretjerano viđene predsjednice znane po rogobatnoj nesuvislosti, otimanju mikrofona i uručivanju torti zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Ako će ga ishod ovakve komparacije zadovoljiti, onda slobodno možemo konstatirati da je Milanović uspio u naumu da postane predsjednik, ali podbacio u onom da se nametne kao pazikuća.

Treba ga podsjetiti

„Mjerite me od prvog dana, od velikih obećanja nisam niti sam ikad bio, pa ni u izvršnoj vlasti“, kazao je u izbornoj noći predsjednik. Zasad je, međutim, održao tek ono o partnerskom odnosu s Vladom.

Elem, želi li se već pozivati na EKV, Milanovića bi netko mogao podsjetiti da je frontmen te grupe, pokojni Milan Mladenović, inače i autor „Zemlje“, pjesme čiji je stih predsjednik citirao, prije par godina u Zagrebu, unatoč protivljenju HDZ-a i svesrdnoj podršci SDP-a, naposljetku dobio svoju ulicu, no smještenu pored đubrišta, na Jakuševcu. A Mladenović je za razliku od Milanovića u našoj kući ostavio puno dublji trag.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast