Pročitajte suprotstavljena mišljenja naših novinara o aktualnoj pulskoj temi:

PIŠE MILAN PAVLOVIĆ

"ZA": I tradicija ima svoje vrijeme trajanja

Uz sav taj kaos i nered koji danas vlada u prostoru i koji nas svakodnevno zapljuskuje doslovce istog trena kada napustimo naše domove, krenuti u javni obračun s jednom naoko efemernom i benignom pojavom kao što je rastezanje i sušenje svježe opranog rublja na javnim površinama, a pritom ne ispasti totalni kreten, svakako je vrlo ozbiljan izazov, ali ajmo pokušati. Možda krenuti upravo od tog kaosa. Koji svi vidimo i kojeg smo svjesni. I koji nas, priznat ćete, sve skupa jako ljuti. I s onima s kojima se u životu nikad ni oko čega niste složili, naći ćete zajednički jezik kada počnete kritizirati nered koji vlada oko vas, a koji vas opravdano ljuti i nervira. Prekrcani koševi za smeće, neispravni semafori, ulazi pretvoreni u trgovine raznim drangulijama, zgrade s kojih otpadaju dijelovi fasada…

Popis takvi stvari i problema koji se pojavljuju u svakodnevnim razgovorima uz neizostavan zaključak da bi ih "netko" trebao riješiti, doista je impozantan, no dobar dio tih generatora prostornog kaosa nije direktna ili isključiva posljedica nebrige, odnosno nerada nekog kotačića u sustavu javne uprave. Ne, generator smo ja, vi, moji i vaši prijatelji, susjedi i sugrađani koji imamo čitavu paletu svojih malih prava i običaja koje, doduše, možda malo strše izvan okvira normalnog urbanog ponašanja, ali nikome ne smetaju. Ustvari, možda i smetaju, ali zašto bismo mi brinuli o tome, zar ne? "Neka prvo…" i tako dalje i tako dalje.

Svojevremeno se i na jednoj talijanskoj tv postaji prikazivala emisija "TV sudnica" u kojoj su vrlo česta tema bili sporovi suvlasnika u zgradama oko naizgled banalnih stvari kao što su tužba protiv stanara koji je samovoljnom promjenom vrste škura ili tek boje vanjske tende narušio izgled zgrade. Takvi sporovi u pravilu su završavali nalogom prekršitelju da krene u novu investiciju i uskladi se vizualno sa svojim susjedima. Banalno? O, da, iz naše perspektive svakako. Ali cijena toga je kaos i dok god ne budemo spremni odreći se takvih nekih svojih vlastitih "malih prava", uzalud nam sva ljutnja i kritike - tu cijenu morat ćemo plaćati.

Popularna tiramola dio je slike djetinjstva i odrastanja u mediteranskim gradovima većine nas koji smo već s obje noge u srednjim godinama, kao i onih nešto starije dobi, dok su se već mlađe generacije vjerojatno puno rjeđe susretale s njom. Nekad je to bilo tako, a zatim se, kao i puno drugih stvari koje rado pamtimo, promijenilo, izblijedjelo i polako nestalo. Tradicije, kao i sve ostalo, imaju svoje vrijeme trajanja. I one se rađaju i umiru. Tako je to i s ovom tradicijom. Postaviti stup u dvorištu na dvadesetak metara od terase, kako je to moj tata napravio sedamdesetih godina na Stoji, ili se dogovoriti sa susjedom i rastegnuti zajednički špag do susjedne zgrade, stvari su koje danas gotovo nitko više ne čini jer puno je jednostavnijih i praktičnijih načina za sušenje oprane robe.

Bez te praktične, tiramoli preostaje još eventualno sentimentalna vrijednost, no i ona je za neke od nas, držim, tek refleks nekakve generacijske nostalgije, odnosno emocionalna razglednica iz vlastite prošlosti. Za sve ostale to je vjerojatno tek samo još jedna od slika nereda. U tuđim gaćama, kanotijerama, šugamanima i lancunima, rastegnutim u našim urbanim središtima, teško da će danas bilo tko, osim možda zagriženih ljubitelja Fellinija i crno-bijelih filmova, uspjeti pronaći bilo što romantično i šarmantno. Budimo realni, nikome se to ne gleda.

PIŠE LARA BAGAR

PROTIV: Mediteran bez tiramola nije Mediteran

U vremenima kada je sve tako izloženo i javno, kada je stvarnost u narcisoidnoj selfi-kulturi totalno ogoljena, kada je sve u svakom trenutku previše vidljivo i previdljivo - kome, pobogu, može smetati tiramol? Pa tiramol je čista poetika domaćinstva. Taj talijanizam (dolazi od talijanskih riječi tira - povuci + mola - potegni) naziv je za špag na kojem se suši rublje, a koji se sastoji od dva usporedna konopa povezna malim koloturima između dviju kuća. Kako se konopci pomiču, rublje se približava ili odmiče. Naprijed-nazad, amo-tamo. To je pravi romantičarski atavizam Mediterana kakav je nekad bio. Da, baš je ta rečenica bila slogan Hrvatske turističke zajednice kojim smo promovirali Lijepu našu. To turisti žele vidjeti - otvorene prozore, žamor i tiramol s dash bijelim rubljem poredanim po veličini. To je ono kako Skandinavci doživljavaju Mediteran, a Mediteran sada nekim novim odredbama glumi sterilnu Skandinaviju.

Duhovi oko tiramola su se posljednjih dana uzburkali kada su pojedini gradovi donijeli odluke o komunalnom redu i zabranili vješanje odjeće na konopcima, odnosno tiramolu. Tako je na Šolti donesena odluka da se na prozorima i vratima, balkonima, ogradama i drugim dijelovima zgrade koji su okrenuti prema javno prometnoj površini ne smije vješati ili izlagati rublje, posteljinu, sagove, krpe i druge predmete kojima se nagrđuje vanjski izgled zgrade. I to nije sve. Tko stavi "bile gaće", slijedi ga kazna od 2.000 kuna!? Ove odluke izazvale su brojne reakcije građana te je na društvenim mrežama pokrenut velik broj grupa i inicijativa za spas tiramola i očuvanje te tradicije.

Dakle, umjesto da tiramol iskoristimo kao turistički adut te ga brendiramo, uz lavandu, i nudimo kao turistički proizvod, umjesto lažnih nogometnih dresova i svijeća, ovakvim potezima možemo ga iskoristiti te o njega objesiti ovu stupidnu odluku koja, eto, uistinu nagrđuje izgled Mediterana. A predaja kaže da su nekada žene navečer rublje povlačile s tiramola da ih ne bi urekle vještice. Danas to rade da ih komunalni redari ne bi urekli paprenom kaznom.

Možda ne bi bilo naodmet da se komunalni redari podsjete kako se standardno promovira Mediteran? U podlozi je mandolina i uska ulica u kojoj se vide tiramoli s bijelim gaćama i lancunima. Kada je to u Portugalu ili u Italiji, onda je to simpatično, kada je u Hrvatskoj - onda je nezakonito. Jer kod susjeda je trava zelenija pa je i tiramol kvalitetniji. A tiramol je tradicija, kulturna baština, zapravo zaštitni znak starih jezgri gradova Mediterana. Baš tako.

U Prvomajskoj ili na usponima u Kandlerovoj - on je tiramol. Na Verudi to je ono za robu, dok je na Valdebeku ili Velom Vrhu to štrik. Tiramol je stari grad. Mjesto za škicanje u uskim ulicama. Tiramol je ukras. To je kao da netko zabrani cvijeće na prozorima i balkonima u starom gradu, čega bi, usput rečeno, ali to je tema neke druge kolumne, trebalo biti kao i tiramola. Tiramol je ne samo poveznica dviju zgrada, već i dva svijeta. I to emotivna poveznica, imaginarni wi-fi koji nas vraća u neka bolja vremena "Velog mista" kada je tiramol bio poput telefona, mjesto susreta, komunikacije, natjecanja tko ima ljepše rublje. Danas je to metafora tog ležernog, živahnog, neuređenog Mediterana koji nas u raljama megalomanskog hipertrofičnog anemičnog turizma vraća u neka bolja vremena. Ma, tiramol je totalni gušt! Daj turistu da u starom gradu objesi svoje kupaće gaće, vjerojatno će napraviti i selfi.

Ako neke stvari ne sačuvamo, ostat ćemo bez duše. Kanotijere i tiramol su zadnja linija obrane identiteta Mediterana. Ne dajmo tiramole! Mediteran bez tiramola nije Mediteran.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast