Mi smo nesposobni za promjene

Ivor Balen

Već godinama jedna od glavnih tema u hrvatskoj politici su reforme i uporno izbjegavanje bilo koje vlasti da ih provede. Ali kada se reforme konačno počnu provoditi, pa barem sitno, onda nailaze na veliki otpor istih onih koji reforme inače zagovaraju.

Istra kao regija koja se voli hvaliti da je najrazvijenija i najnaprednija, nažalost, nije bolja od ostalih. Dapače, čini se da neke važne reforme baš istarski gradovi i općine zaustavljaju. Najbolji primjer je takozvana vodna reforma, u sklopu koje bi se broj isporučitelja vode u zemlji trebao značajno smanjiti.

Hrvatska je zemlja u kojoj postoji oko 200 javnih tvrtki koje isporučuju vodu stanovništvu na području koje pokrivaju. Dvjesto! To znači i 200 direktora i tko zna koliko stotina suštinski nepotrebnih birokrata zaposlenih preko strica/strine i tko zna koga.

Jedan od ciljeva vodne reforme je upravo smanjenje tog beskrajnog vlaka s javnim novcem kao lokomotivom, ali umjesto da se reforma potiče, iz Istre dolaze otpori zbog toga što bi umjesto tri ovdje trebala biti dva vodovoda. I ono što je posebno zanimljivo - u otporu su ujedinjene praktički sve stranke, pa i u zadnje vrijeme ljuti protivnici SDP i IDS. Jer kada je riječ o uhljebljivanju, njima na koncu ipak najdražem sportu, onda su svi na istoj strani.

Slični ili još žešći otpori vodnoj reformi, naravno, postoje i u drugim dijelovima zemlje. Tako je vodna reforma na koncu završila na Ustavnom sudu, uz nemalu podršku javnosti koja istovremeno podržava reforme i protivi se reformama.

Nešto slično odvija se ovih dana u Zagrebu, gdje novi gradonačelnik Tomislav Tomašević namjerava smanjiti broj radnika Zagrebačkog holdinga za oko 500. Ta namjera također nailazi na kolosalni otpor pa se Tomašević već polako povlači, iako mu je to do sada najbolja odluka.

Kao što svi znamo, manji i efikasniji javni sektor majka je svih reformi u Hrvatskoj, ali gotovo nitko je ne želi provesti. Provodi je, primjerice, gradonačelnik Pule Filip Zoričić, koji je počeo spajati gradska poduzeća, ali je izostalo objašnjenje znači li to i smanjenje broja radnika. Na nedavnoj sjednici Gradskog vijeća pročelnica Anja Ademi morala je izvoditi teške verbalne akrobacije ne bi li izbjegla odgovor na to pitanje. Jer inače bi bila spaljena na lomači. Tako je to kod nas: sve političke opcije se formalno zalažu za reforme, ali su svi ujedno spremni rastrgati onoga tko ih krene provoditi.

Primjera ima još, od školstva, zdravstva i pravosuđa do broja gradova i općina na dalje, ali čini se da je poanta jasna: mi nismo sposobni za promjene. Hrvati žele reforme, ali samo ako se one odnose na nekoga drugoga. Ako taj netko mora dobiti otkaz ili više posla, onda je to sjajno. Ako se radi o nama, nekome nama bliskom ili jednostavno želimo ubirati jeftine političke poene na "zaštiti radnika", onda smo protiv.

Zbog toga je sasvim jasno da je javni sektor, ta armija birokrata toliko brojna da bi istjerala Ruse iz Mariuopolja, jedna od skrivenih vlasti u Hrvatskoj. U politici i matematici sve se svodi na brojeve, a ovdje su brojevi jasni: tko se bolje dodvori javnom sektoru, bit će veliki korak bliže vlasti.

Svi ostali mogu na Breganu.