Uskovitlao nam je emocije na oproštaju i podario emotivno snažan i gotovo opipljiv izlet u prošlost. Na Zapadu Drosine prošlog utorka imao sam dojam da smo se vratili na centralnu tribinu i okružje starog Gradskog stadiona. Kad nije bilo plastičnih stolica, niti komfornih svlačionica, loža i presa, dvorana i ureda, hibridnog terena i reflektora, a još manje umjetne komunikacije ili ti mobitela i navodno društvenih mreža. Vrijeme kada je Buba od jutra do mraka sjedio u jedinoj kancelariji 2,5 x 3,5 i spajao naizgled nespojivo, pozitivu stava u negativnim uvjetima ondašnjih zbilja. Jedan stari drveni stol, dva niska ormara, narančasti Iskrin telefon te vrata koja su vodila u tzv. društvenu prostoriju. To je bio svijet pulskog nogometa onomad, u kojih su nekoliko kvadrata plamtjele dinamičnosti i bezbrojna događanja, doživljaji i anegdota vremena, kreirali svi ti danas stari(ji) dečki koji su se okupili na komemoraciji. I svi oni, i one, koji su kao okruženje Istre, kroz razne generacije, iz različitih razloga činili taj život na Comunaleu "gradskim". Nedostajali su za puni okvir vremena i Bubinu eru, bliski mu i ranije preminuli suradnici i prijatelji, Tekić, Taske, Maki, Vlado Masni…

Prohujala romantika

Bilo je neke trajnije životne simbolike u tom predvečerju na Drosini. Današnja nogometa mladost, uniformirana, prvoligaška i internetska. I nekadašnja mladost, drugoligaške povijesti prvoligaške (današnje) snage u bivšoj državi, old school pristupa. Buba je povezao tu romantiku nekog prošlog vremena i zbilju sadašnjosti, koja stalno gubi ritam trajanja pod galopom umotvorina budućnosti. Prebrzo je to kažu ne samo stariji, nego i mlađi ljudi. Nemaš se vremena priviknuti na jedno, a već moraš učiti drugo. Negdje se u tom vrtlogu stalnih mijena zapetljala nit emotivnog procesuiranja stvari. Nema se vremena, bura svakodnevice otpuhuje tko ne prati njene ritmove. Faktor vremena i prolaznosti ne poznaje alternativu, nego samo nudi prilagodbu. Ako ne stignemo emotivno odraditi neki doživljaj, nema nužnih temelja promišljanjima. Valjda zato svijet juri samo sprintove.

Možda i zbog toga je lahor nostalgije u utorak na Zapadu Drosine bio tako snažan, i unatoč tužnom povodu, emotivno osvježavajući. Brojna lica 1970-ih, poneka iz 1960-ih, više iz 1980-ih i poglavito 1990-ih. Franco Rosignoli je bio pozitivan kao uvijek. Štap u jednoj ruci, jer koljeno šteka odavno, još od vremena igranja, ali duhovitost ne. Kad je došao Iko Beljan, kojeg muče isti zglobni problemi, kao posljedica (i) svih karbonina i tvrdih podloga dok je tresao mreže za Uljanik, Ruža mu je dobacio "ti si bolji, jer imaš dvije štake". Pržiklas, Sergio Scoria, Mićula Poldrugovac, Dario Ružić, Stanko Hautz, Igor Pamić, Mirso Omerhodžić, košarkaši Živković, Cukerić i mnogi drugi iz "onog" vremena, Puljani i iz drugih sredina, oživjeli su memorije. Kao da smo se vratili kadrom unatrag, ne virtualno nego realno, s akterima ondašnjeg doba. S borama, sijedim vlasima, štapovima, naočalama, rukama na križima i svim onim markerima protoka vremena. Koje ne može unatrag. Neobična priča o Benjaminu Buttonu je samo obična filmska fikcija. Ali dobar osjećaj bilo ih je sve vidjeti, sve te aktere romantizma nogometne Pule, koja je u stvari takvog izraza za sve ono što je onomad činilo urbanu nam svakodnevicu.

Realnosti današnjice

No, bili su tamo i mnogi sportski akteri i djelatnici (n)ovog vremena, gospodarstvenici, akteri politike, rokeri i bajkeri, ali i brojni među onima koji svrstavam u Bubine štovatelje i pratitelje Istre/1961. Bili su i navijači sa Sjevera, Demoni. Svježi mladenac Ivan Zgrablić, stariji Demon Sandro Benussi, neki još stariji navijači iz vremena kada još nije bilo KN-a. I kako je to najrealnije, jer je trajna istina, život ide, jer mora, dalje. I sva sreća da je tako jer ako ne bi se stalo, u besmislenosti čekanja nečeg. Čovjek ide uvijek naprijed. O tome sam nakon zaključenja komemoracije, na posredan način porazgovarao s Lukom Ilićem. Jedan od lidera Demona, iako mi je logičnije kazati da je jedan od zanesenjaka za nogomet, navijanje u masi Sjevera, tu strast koja jest nogometna, ali je dijelom i način iskazivanja temperamenta, življenje strasti. I da, sasvim sigurno, to je i odraz privrženosti urbanoj priči, vrijednostima življenja okruženja. Na neki način novija koliko alternativna verzija romantizma u doživljajima društvene zajednice i potrebi za njenim okupljanjima. Luka Ilić je želio razmijeniti mišljenja, možda više doznati, što se može očekivati od Istre 1961. Nije to prvi puta da o tome razgovaramo, ali je možda novi dojam da je kao jedan od lica navijačkog svijeta Drosine, prepoznao zbilju realnosti. Zapravo kao da je spoznao da bi i nada, za sve navijače, u neko poticajnije nogometno sutra, mogla izgubiti na snazi. Kao što je zatomljena atmosfera entuzijazma da će se jednom izboriti Europa, da će novi stadion (od 2011.) označiti veliki iskorak. I da će atmosfera kakva je nedavno bila na Drosini, u proslavi 30 godišnjice KN Demoni, ostati samo slika fantastične atmosfere i koreografije Sjevera, u punom elementu i masovnosti, koja će se povremeno, za godišnjice oživotvoriti. Ili za neki play off, u kojem će izboriti ostanak i onda, kad nema druge, radovati nekom "osvajanju". Ili kako bi rekli cinici, kad se ispadne iz lige, živjet će se pobjede u drugom razredu i onda na kraju sezone slaviti povratak u Prvu ligu. Kao nekad. Eh, kao nekad.

Che sera'… sera'

Nema kristalne kugle koja će odati što će biti. Kako je 1970-ih godina pjevao senzacionalnim glasom Jose Feliciano, Che sera, sera'. Što će biti, tko zna, bit će što će biti… I nekad je to bilo tako, samo sporije. Danas je isto, samo je vrtoglavo brže. Pulski nogomet je dio Prve lige. Da nije bilo Baska, ne znam bi li bilo alternative niže razrednoj priči. Jer oni izdvajaju 3-3,5 milijuna eura godišnje da bi Istra 1961 funkcionirala regularno kao klub. Svi bi vjerojatno nešto bolje, moćnije, natjecateljski uzbudljivije, ali kako sam Luki Iliću kazao, danas ne presuđuje entuzijazam i zajedništvo s kojim se kompenziralo nekad minuse u odnosu na jače. Danas je svijet do kosti numeriran, u svemu, tako i u odražavanju što se može i ne može u sportu. Koji je nekoć mogao biti baš sportski definiran, ali danas je materijalno uvjetovan. Čista matematika. Za ovaj novac koji osiguravaju Baski može se održati status, možda nekom snagom entuzijazma dohvatiti 6.-7. pozicija, jer konkurencija je sličnih moći. Za četvrtu poziciju i Europu, kako god okreneš, treba oko 10-ak milijuna eura i vještinu okupljanja dobrih igrača koji mogu kroz rad postati izvrsni. Sve dalje gore je još skuplje. Proporcionalno je tako u Europi.

Mi u Puli, eto, još od 1970-ih godina, imali smo status brižnih u sportu, poglavito nogometu. Ali smo se i tada nadali, i doživljavali neka uzbuđenja koja nisu bila pravo samo većih i bogatijih. Takve smo eto strukture u ovom gradu, da i onda kada imamo vlasnike koji će osigurati milijune, koji su nekoć bili pretenciozno očekivanje i za fikciju na platnu, opet razvijamo osjećaj brižnoće. Prije mi se čini da bi alternativa u slučaju odlaska aktualnih vlasnika bila urušavanje i ove razine, nego što bi se pojavio neki frajer i(li) korporacija koja bi onako iz gušta trošila u nogometni klub da dohvati Europu. Nikad ne reci nikad, ali ovdje nam je problem i uzeti novac od HNS-a da bismo izgradili igralište za svoju djecu. Ovdje imamo čelnike Grada koji promiču lokalnu ideju kluba i aktera, ali onda prepuštaju NK Uljanik na grbaču entuzijazma Tonija Draguzeta, časteći ga tek lijepim obećanjima i virtualnim idejama za neko imaginarno sutra.

Tako je kako je, vrijeme sadašnje. Ono nekadašnje je prošlo i neće se vratiti. Ono buduće koje dolazi još ne postoji. Zato ostaje nada da će biti bolje. I priroda života, da se ide dalje, kako god bilo.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast