Sredinom prošlog tjedna nazvao me jedan dragi prijatelj. Zbog naših različitih profesionalnih obveza, nešto i generacijskog jaza, već duže nisam stigao na kavu i razgovor s osobom koja je tipičan Puležan po mentalitetu. Što to znači? Priča po domaći, voli isticati ljepote života u Puli i Istri, trudi se u poslu da bi omogućio što ugodniju svakodnevici svojoj obitelji s kojom stalno započinje i završava svoja javljanja. Edi Cukerić nije sklon galami i nametanju, iako je profesionalno vrlo cijenjen na nacionalnom nivou.

Vjerojatno puno ljudi niti ne zna za njegove kvalitete unutar glazbenog svijeta, koje su legitimirane s 5-6 Porina. Kao glazbeni producent pripada vrhu domaće glazbe i u svakoj njegovoj besjedi prepoznaje se koliko uživa u tom poslu. No, Edi, s kojim se poznajem gotovo pa četvrt stoljeća, od zajedničke suradnje dok smo radili na Radio Puli, AT Clubu i inim emisijama, nije pomislio ni jednom odseliti iz ovih krajeva. Imao je poziva, ali dijelimo zajedničku viziju, po kojoj je krasno otputovati na snimanja albuma ili svjetska prvenstva, putovati i upoznati nove stvarnosti, ali je najljepše to što se onda vraćaš u nirvanu pulskih i istarskih ritmova.

Poziv na Stoju

Unatoč svim šumovima političke, provincijalne i ograničene svakodnevice unutar ovih prostora, uvijek treba imati na umu da su to faze. Bit će boljih i lošijih, uvijek je tako bilo i bit će. Istina je da je teško živjeti kad porastu tereti loših pulskih faza, kao i sada, ali onda je dobro, koliko god se može isključiti iz tih ograničavajućih vizura. Razgovori i družbe s ljudima s kojima dijelimo slične tradicije, vrijednosti i mentalitet otvorenosti, dođu kao osvježavajući lahor u sparini, pogotovo kada u njoj isparava urbani identitet ovog grada.

Edi Cukerić je radišan i skroman tip, koji je takav bio i prije 25 godina kada smo se upoznali na Radiju, a koji se nije promijenio ni danas kada ima troje djece i za police u dnevnoj sobi previše Porina. Nakon što smo proćakulali pola sata i evocirali što se od prošlog stoljeća do danas događalo, Cukerić se prebacio na moj teren.

Od Porina, kojeg se upravo spremao primiti u Osijeku prošlog tjedna, prešao je na domaću sportsku priču. Pozvao je na derbi utakmicu Stoje i Pule 1981, koja se igrala prošle subote u lijepom dvorani OŠ Stoja. Kako je osjetio da sam zatečen time što me on poziva, jer ga nisam mogao smjestiti u neku sportsku vizuru, pojasnio mi je ulogu.

Sin mu igra košarku i sretan je prije svega da se bavi sportom. No, svjestan je i sve težine funkcioniranja sportskih klubova pa je na poziv ljudi koji upravljaju KK Stojom prihvatio poziv da doprinese njenom radu koliko god je to u njegovoj moći. Pun je elana, naravno, jer rad u sportu uvijek podiže adrenalin, pogotovo je to tako kada natjecateljski stvari idu dobro. Nadam se da će što kasnije shvatiti koliko je u ovom gradu teško raditi u sportu, jer elan je kategorija ograničenog dometa. Ona se u Puli, zahvaljujući kroničnoj averziji glavnih upravljača grada, koja generira animozitete prema potrebama sporta i kod šire javnosti, višestruko brže troši nego u drugim sredinama.

Fešta žutih…

Zbog puta, zbilja mi je krivo, nisam mogao doći na Stoju. Pisao sam u ovoj kolumni u puno navrata koliko mi je draga košarka, i da sam u nekadašnje vrijeme Istragrađevnog i Puljanke uživao u Pattinaggiu i Domu mladosti u sjajnoj navijačkoj atmosferi. Košarka, kad je barem malo kvalitetnija odnosno ambicioznija, odmah vraća svoju publiku. Adrenalin koji koncentrira dvoranski sport, a košarka pogotovo jer je vrlo dinamična, jednostavno osvaja i ponese svakog tko voli natjecanje. Čovjek je oduvijek bio natjecatelj u svemu što radi. Na tom faktoru se evoluira i napreduje.

Eto, kažu mi svjedoci, čitam u izvještajima, vidim po fotografijama i snimcima da je pulski derbi, koji je odlučivao o prvaku A 2 lige, atmosferom bio praktični podsjetnik na "dane ponosa i slave pulske košarke". Ona je nekad bila i u vrhu drugog razreda vrhunske jugoslavenske košarke, potom i u drugom i prvom razredu hrvatske košarke. Aktualno je Pula treći rang, ali opet, onih 350 oduševljenih gledatelja, koji su uživali u uzbudljivosti tog dvoboja, samo su potvrda koliko je sportska vibracija dobra. I koliko je poželjan za ovaj grad koji je nemarnom politikom prema sportu, prije svega oduzeo mladima jednu bitnu platformu odrastanja, sazrijevanja, druženja, pozitivnih razvoja i jačanja privrženosti urbanim tradicijama Pule. Oduzeo je i svima drugima, starijima i mlađima, zadovoljstvo doživljaja takve atmosfere u još jačem intenzitetu, masovnosti i rangu natjecanja. Lijepa je ta priča Žutih sa Stoje, gdje su se domišljato snašli za neuobičajenu istarsku visinu, dozu DNK vrhunskog sportaša koji potiče na maksimume i dozu promocije, angažiranjem zlatnog olimpijca vaterpola Damira Burića.

Edi Cukerić je sigurno uživao u pobjedi, jer ona dođe kao jedina nagrada i motivacijski moment da se izdrži sva muka sportskih kolektiva da osiguravaju minimum sredstava za preživljavanje. Forza Stoja u kvalifikacijama za Prvu ligu, iako je mislim već velika stvar učinjena time da su i ovim finalom, za koji su doprinos dali i Pula 1981, promovirali ljepotu košarkaške atmosfere. Ona nas podsjeća kako bi se puno toga još moglo učiniti da Puljani više pričaju o sportu i dobrim energijama, a manje gube vrijeme i međusobno se svade oko kosti koje im serviraju oni koji nemaju ideje kako osmisliti, a kamoli ostvarivati teme sa sadržajem koji će povezivati ljude u gradu.

…i navijača zeleno-žutih

Danas će se odigrati i utakmica Istre 1961 i Rijeke. U kojoj će favorit biti gost, kao po tradiciji, a u kojem se domaći nadaju kao uvijek da nešto više mogu napraviti. No, mislim da je više od pukog rezultata, koji je uvijek dobrodošao u plusu, ljepota u atmosferi očekivanja i ambijenta na "Drosini". Biti će obilježeno slavljem 30 godina kluba navijača Demoni, priznanjem stranom igraču (Galilea, 100) koji za Istru igra s više pozitive nego neki uopće govore o nogometu Pule, pjesmom Pavata o Noćima istarskim, Vesnom Nežić Ružić o Puli. I ljepota je baš u nadi da bi se došlo do pozitivnog rezultata. Ukoliko se ne dogodi, ne treba očajavati, bit će drugih prilika. To je bit sporta i ljepota doživljaja. No, fešta navijača koji se trude baštiniti lokalni urbani identitet Pule, navijačka atmosfera svih gledatelja na tribinama, kada adrenalin doprinese i glasnom poticaju domaćih dečki, i svekolikom verbalnom izbacivanju svakodnevnih frustracija te resetiranju (ne)raspoloženja za idući tjedan, sve će to sigurno biti dobar okvir subotnje večeri na Drosini.

Dok ovo pišem, upravo je završio ždrijeb grupa za svjetsko prvenstvo u Katru. Hrvatska je dobila dobru grupu, za prolaz. Ne znam da li ćemo opet imati priliku u svijet poslati senzacionalnu vizuru iz naše (i jedine) Arene, kada je puna do vrha sve spomenute nogometne i ine doživljaje prenijela milijardama ljudi širom Globusa. Zbog nogometa i Hrvatske, fantastično puna i vizualno impresivna Arena je i kroz finale Rusije 2018 promovirala Pulu. Po mojem skromnom sudu, i iskustvu s lica mjesta više Mundijala i Eura, Hrvatska će uz Belgiju sigurno proći grupu pored autsajdera Maroka i Kanade. Koliko će biti više ili manje teško, ovisi o igri naših. Za nastavak prvenstva raste skepsa, jer ide se na grupu sa Španjolcima i Nijemcima, potom i na Brazil, Portugal. No, sve je otvoreno. I što je važno, imamo tu uživanciju očekivanja i nade da se sve može ponoviti, koliko god je to teško. Upravo je u tome bit, da postoji nada i doživljaj u kojem će ona sretno ili razočaravajuće zaključiti. Nema goreg od letargije i izostanka takvih mogućnosti. Ne samo u sportu, koji nam uvijek samo na drugačiji način priča o životu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast