Ima li boljeg lijeka za poraze od pobjeda? Nema naravno. Ima li što god boljeg za odmak od tereta svakodnevica koju donosi posao, politika, tutnjanje medija na svekolike bjelosvjetske tematike, od nogometnog pozitivnog doživljaja? Tu bismo mogli kazati, kako kome. Svatko ima svoje ispušne ventile. Nama koji volimo nogomet (sport uopće), melemi su emocije i adrenalini njegovih dobrih priča. I ima ih svakakve vrste, ne samo rezultat, natjecanje, nego i način života u nogometu, stjecanje prijateljstva i ugodnih poznanstva, kao i antipodi tome koji samo potvrde koliko su dobre i dobri one priče i akteri sa strane pozitive.

Jedan dragi čovjek tih nogometno nam lokalnih i pratećih zbilja prošlog je tjedna otišao na bolji svijet. Nisam ga duže vremena vidio, kako zbog različitih situacija posla i svakodnevice, tako i potom zbog ograničenja pandemije. On nije bio samo dio nogometa kao akter u igri i kasnije trener. On je bio veseljak, zabavljač i uvijek raspoloženi pjevač. S Frankom Boljunom, alias Pančom, mnoštvo je od nas u nogometu Pule i Istre imalo trenerske doživljaje, veteranske i različite polemičke raspravne sjedeljke. U svakoj od tih i inih prilika sve je Pančo zaključivao sa "slušaj ovamo… svaka…". Razbarušio bi frizuru, kosu s tjemena gurnuo na čelo kao "bitls" i krenula bi pjesma, šou, tone dobrog raspoloženja i smijeha. Po tome ćemo pamtiti Panču, koji je bio razbucao svaku sumornu atmosferu i negativu te je pretvarao u radost družbe i dobrog raspoloženja.

U srijedu navečer, dok su tehničari TV prijenosa motali kablove, stajao sam na mostu zapadne tribine Drosine i promatrao slavlje Demona s igračima Istre 1961. Sam i s guštom, osvijetljen tek bljeskovima baklje i vatrometa, u odjeku "Noći istarske". Htio sam osjetiti taj trenutak i memorirati emociju. Onu koju su mnogi osjetili na utakmici do pola sata prije, jer je to bila jedna od "onih utakmica" jedan od onih dana. S kojima se najlakše brodi u "onim" danima kad nije sve tako lijepo.

Imao sam 9 godina kada sam prvi puta uživo gledao Istru. Čudo je kako klincu ostane u pamćenju toliko detalja sa stadiona, a ne neki iz, recimo, škole, igranja u dvorištu i slično. Bilo je pet tisuća ljudi na stadionu, Istra je debitirala kao drugoligaš na novom travnjaku Gradskog stadiona. I dala je rano pogodak, autor je bio šmeker od igrača, Nando Ghergheta, legenda. Istra je neočekivano slavila 1:0 i pamtim euforiju na ondašnjim tribinama. Bilo je to prvo memoriranje "onih dana i utakmica". U drugom kadru sjetim se uvijek kvalifikacija za Drugu ligu, 1978. godine, protiv BSK-a iz Slavonskog Broda. Pun stadion, organizirano navijanje, krenuli smo sa zastavama i sirenama s Korza i u korteu do stadiona pjevali smo iz svog glasa. Toliko da je mnoge na pomoćnoj tribini do Karbonine, taj glas izdao u trenutku najveće eksplozije oduševljenja. Bio je to gol Tone Šugara gotovo s centra za 3:1 i, pokazat će se, odlučnu prednost za uzvrat u Slavonskom Brodu. Doček na Korzu po povratku bio je poseban.

Treća slika mi je više osobne prirode. Kao i svi bivši igrači Istrine škole želja da se pokažeš protiv njih bila je velika. Imao sam veliku sreću da sam ušao u dobru generaciju Uljanika po povratku iz vojske (1981.) i u četiri godine pod Ivanom Pržiklasom (drugoligaška generacija Istre) popeli smo se tri ranga te 1984. godine, slijedom okolnosti bili smo s Istrom u HNL zapad. U jednoj od utakmica, golom odličnog napadača Damira Grpca, pobijedili smo prvi put Istru. Nekima od nas su te dobre igre u Uljaniku idućeg ljeta donijele povratak u Istru. Gdje sam prvu utakmicu pripremnog perioda igrao protiv Rijeke, koju je tada vodio Josip Skoblar. Kakav ponos je bio nositi dres Istre.

Još jedan prvi put bio je poseban. Kada je 1991. godine Istra postala prvoligaš u HNL-u i debitirala je u prestupnoj 1992. (29.02.) na Poljudu (1:3), prvi povijesni gol djelo je Igora Pamića. Prvo domaćinstvo u Puli bilo je, pak, gle čuda, protiv Rijeke. U kišnom danu, pune tribine, uzbuđenje navijača, u dresu Rijeke Elvis Scoria i Ivan Kurtović. Kad su poveli Fiumani (Ban) mislio sam da je to ipak druga dimenzija za Istru. No, u drugom dijelu kad je Kristijan Dadić izjednačio, uz eksploziju oduševljenja na tribinama, osjetio sam prvi puta da Pula može biti dio tog društva prvoligaša. Tada sam samo slutio ono što danas svi znamo.

Već u nekim godinama i s brojnim iskustvima mislio sam da početkom milenija te mladenačke entuzijazme i posebnost doživljaja više neću skupljati. No, onda se dogodio Uljanik i kvalifikacije za Prvu ligu! Lipanj 2004. godine, dvostruki megdan sa Međimurjem, poraz u Čakovcu (0:2) i strah da će to biti jedne od onih (neuspješnih) kvalifikacija. Igor Pamić, tada trener bez šilterice, ali obrijane glave, u crnom odijelu, izazivao je gotovo pa strah suparnicima. Uljanik je na punoj Drosini lomio goste i golovima Jerneića u 38. i 59. anulirao prednost. Išlo se na kaznene udarce i onda je počeo hod u status junaka Ervina Radulovića. U osam serija jedanaesteraca "skinuo" ih je tri te uz odlučnog strijelca Jerneića, uveo je današnju Istru 1961 u Prvu ligu. Kakvo je to uzbuđenje bilo, kakva fešta.

Bilo je poslije različitih drugih utakmica i dana u pulskoj nogometnoj povijesti. Svaki je od aktera, pratitelja u različitim ulogama, imao svoje kadrove i doživljaje za pamćenje. Mlađi su tek stvarali svoje memorije, mi stariji smo ih refrešali. Više-manje bilo je to ponavljanje uspona i padova u različitim verzijama.

Polufinale Kupa smo već imali prije u dva navrata. Uljanik je 2003. godine čak stigao do finala, svladavši kao drugoligaš u četvrtfinalu Osijek (0:0, 4:1), a u polufinalu Kamen Ingrad (1:1, 4:0). Te četvorke bile su jasna najava da se stvara škvadra za Prvu ligu, bez obzira što je u finalu Hajduk slavio u dvije utakmice uvjerljivo. Nešto se više nade polagalo u polufinalu 2014. kada je Istra imala Rijeku. Na Kantridi je i povela golom majstora Radonjića, nakon akcije s vižljastim Joeom. No, 2 gola Kramarića su donijeli pobjedu domaćinu. Bila je to Rijeka koja se pripremala za naslov prvaka. U uzvratu u Puli je pobijedila golom Krstanovića.

Onda se dogodila ova srijeda. I kad najmanje čovjek vjeruje, evo još jednog prvog puta. Rijeka u punom rezultatskom naletu, Istra u povezanim porazima. Jedna utakmica, u Puli, ali nekako je svaka prognoza išla na mlin gostiju, koji se na Drosini bodovno osjećaju godinama kao u ostavi kod kuće.

Takav im je bio i gard u dolasku, pristupu, dok se nije dogodio kadar koji mi je djelovao nestvaran. Na semaforu, prvo poluvrijeme, 3:0! Ulazak u finale, trener Jumić na rukama igrača, dresovi igrača u rukama Demona, kadrovi za anale Istre 1961, za pamćenje svakog od zaljubljenika u nogomet i navijača "zeleno-žutih". Kadrovi o kojima će jednog dana svaki od njih pričati kao o onom danu, o onoj utakmici. I doživljaji koje će svatko na svoj način prizivati u sjećanje u "onim" danima, sezonama, utakmicama kada stvari ne idu po želji, i kako smo zamislili da bi nam bilo najbolje. Da stvari tek tako mogu ići onako kako si zamišljamo, onda se ovi posebni dani ne bi niti isticali. Niti bi bili toliko pamtljivi i izvor emocija.

Dobro ih se sjetiti i baš onda kada sve izgleda sivo i neuspješno. Jer svaki dan je nova priča, nova nada i prilika da se ponove. Što god bilo dalje u ovoj sezoni, a može biti najuspješnija, a može biti i najlošija (da se ispadne), kadar srijede ostaje. Kao i svi oni prethodni kadrovi, između kojih je bilo mnoštvo neuspješnih kvalifikacija, razočaranja, stečaja, štrajkova, pobjeda i poraza, i uvijek kao okvir nadanje da će biti bolje. To je taj izvor strasti za nogomet. Tko ju ne osjeća, neka ne zamjeri onima kojima to puno znači te se tome raduju. Različitosti su naša bogatstva, ali i pravo svakog.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast