Menažderi propasti

Sve je propalo, viču građani, političari i mediji, a samo se poneko od njih zapita – tko je zato kriv? U ovom slučaju, propala je pulska privreda, gradske gospodarske perjanice i imena koja su nešto značila i izvan Pule, Istre i Hrvatske. Propao je Uljanik čiji su prvi ljudi, članovi uprave na menadžerskim ugovorima, još prije dvije godine dobivali bonuse za uspješne poslovne rezultate, dok su danas gubitnici koje po zakonskoj proceduri goni Državno odvjetništvo i privodi policija.

Slučaj tvrtke Pola Textile koja je na pet tisuća kvadrata u slobodnoj zoni luke Pula šivala i krojila za talijanski Benneton – i koja će od 30. rujna ove godine ugasiti proizvodnju i na Zavod za zapošljavanje poslati 170 radnika – najnoviji je, ali vjerojatno ne i posljednji primjer "gašenja svjetla" u istarskoj industriji. Iako vlasnici nisu u javnosti objasnili točne razloge zašto se gasi još jedna pulska tekstilna tvornica, jasno je kako je pobijedila tekstilna konkurencija iz zemalja s jeftinom radnom snagom gdje se šiju modne "krpice" za mnoge poznate brendove.

Poslije propasti modne kuće Arena Pula, Mljekare, Siporexa, Bojoplasta, Puljanke, Istra veletrgovačkog poduzeća, Astre, Tiskare, Istragradnje, Mehanike i, napokon, golemog Uljanika, malo tko će se začuditi što još 170 radnica tekstilnog usmjerenja dolazi na burzu rada.

Još će se manje čuditi što su pred samo dva mjeseca u istom Pola Textilu najavili proširenje proizvodnje i zapošljavanje nove radne snage, te obećavali prosperitet svojim zaposlenicima. Pa i u samoj jamstvima opterećenom, prekobrojnom i tehnološki zaostalom Uljaniku menadžeri su najavljivali sjajnu poslovnu budućnost, objašnjavali su kako grade tehnološki najsuvremenije brodove na svijetu i kako se na brodovima novac zarađuje, a ne gubi.

Javnosti nije poznato jesu li i menadžeri Pola Textila dobivali značajne iznose novca kao "varijabilni iznos plaće" - to se i ne mora znati jer je radi o posve privatnoj kompaniji – no u Uljaniku je "bonusa" bilo i to potvrđuju sami članovi uprave koji su ih primili.

Nema sumnje kako su i u drugim pulskim i ne samo tamošnjim tvrtkama menadžeri i članovi uprava dobivali golemi novac iako su tvrtke vodili loše i s gubitkom. Možda su novac dobivali upravo zbog toga – da se nakon poslovne propasti tvrtke atraktivne nekretnine prenamijene u prostore koji će vlasnicima donijeti veći profit, a radnicima nezaposlenost i bijedu – ali pravna država u istraživanju takvih biznis-modela nije ostvarila slavne rezultate.

Problem je i u menadžerima i članovima poslovodstava koji preuzimaju poslove za koje nisu dorasli. Omamljeni službenim automobilima i korporacijskim karticama, večerama po konobama i vlastitom veličinom, ne vide kako im povjereno poduzeće klizi u propast. Doduše, takvi se menažderi (a ne menadžeri) uvijek nekako snađu, nakon uništenja tvrtke u Puli pronaći će neku u Slavoniji ili Dalmaciji, dok iza njih ostaju spomenici prvobitnog hrvatskog kapitalizma, koji ni nakon trideset godina nije dosegao osnovnu razinu racionalnog, a ne potkradajućeg poslovanja.