Mali narodi i velike ćepe

(Snimili Nikša Stipaničev/Cropix i Milivoj Mijošek)

Prošlo je 26 godina od Oluje i Domovinskog rata a dojam u regiji je, kada se čitaju vijesti i slušaju reakcije, da je posljednji metak između Hrvata i Srba ispaljen još jutros. Francuska i Njemačka su krvavo ratovale u Drugom svjetskom ratu, ali su samo 12 godina nakon njegovog završetka osnovale Europsku ekonomsku zajednicu i krenule zajedno naprijed. Hrvati i Srbi, čini se, nigdje neće krenuti zajedno još barem tisuću godina, a pogotovo ne naprijed.

Teško je i nabrojati što se sve odvija između ta dva mala naroda koji govore gotovo pa istim jezikom i imaju ista ili slična imena i prezimena. Tradicionalno je najžešće u vrijeme Oluje, kada s hrvatske strane kreće busanje u pobjednička prsa i zahtjevi za isprikama, a sa srpske zgražanje i odgovori tipa "vi ste otjerali starce i djecu". Ali Oluja dođe i prođe i u godinu dana se na nju zaboravi. Ona danas služi samo kao jedan, ali nipošto ne i jedini pokazatelj silne netrpeljivosti, da ne kažemo mržnje, koja u javnom prostoru vlada između Hrvata i Srba. Samo u proteklih godinu dana, od prošle Oluje do ove, imali smo srpske filmove o Jasenovcu, slučaj Nikola Tesla, Vučićevo fantaziranje oko BDP-a, srpsko vrijeđanje Matee Jelić, Milanovićevo ismijavanje Srba, table s natpisom "Za dom spremni", Vučićevo vrijeđanje malvazije, slučaj "kolo" u Hrvatskoj... Ovih dana ždrijeb je složio mogućnost da se Dinamo i Crvena zvezda sretnu u Ligi prvaka, nakon čega je svima postalo jasno da bi te utakmice trebale osiguravati tisuće specijalaca. Legendarni Robert Prosinečki, nogometna ikona oba kluba, kaže da "mi za te utakmice nismo spremni". Kao da su 90-e, ili još gore! Punih 26 godina nakon Oluje Hrvati i Srbi su, čini se, manje spremni raditi bilo što jedni s drugima nego dvije godine nakon Oluje, u ljeto 1997., kada su igrali Dinamo i Partizan.

Zašto je to tako, teško je reći. Dijagnoza je to na kojoj bi trebali doktorirati psihijatri, priča o kompleksima malih naroda koji su, budimo realni, u povijesti navikli dobivati ćepe od velikih, pa im nije preostalo valjda ništa drugo nego da ćepaju jedni druge.

Srećom, taj javni diskurs, u kojem se sve ovo i odvija, nije jedini pokazatelj stvarnog stanja. On je nešto kao opsjena koju na svemoćnim društvenim mrežama i drugim kanalima stvaraju najgori i najgluplji od nas. Stvaran život može se ovih dana vidjeti na ulicama jadranskih gradova gdje Srba, osobito mladih, ima kao nikad prije, a nikakvih problema nema. Nitko se na "bre" ni ne osvrće, niti itko podiže obrve kada turist na tržnici traži šargarepu. Ima i jedan slučaj s Facebooka, gdje su se mladi Srbi raspitivali hoće li doživjeti kakve neugodnosti ako dođu na ljetovanje u Hrvatsku, a netko im je napisao da hoće - kada dobiju račun u restoranu. To je ta normalna Hrvatska i normalna Srbija koju, valjda, svi priželjkujemo. Mladi i neopterećeni ljudi koji s ratom, uostalom, nemaju nikakve veze.

Vrijeme je da i ostali spreme puške u ormare, prije nego ih nove generacije spreme u zoološke vrtove.