Lino Červar je primjer sportaša koji je rukometu u Hrvatskoj i u svijetu udahnuo nova, inovativna rješenja i drugačija razmišljanja. Postavio je visoke standarde. Hipersenzibilan u sportskoj i političkoj retorici dežurnim kvazimoralnim čistuncima unutar našeg nacionalnog korpusa ciljano je podizao tenzije

Neposredno pred raspad bivše države igrala se zadnja sezona prve rukometne jugoslavenske lige. Putovanja po Srbiji bila su sve neugodnija: Beograd, Zrenjanin, Kać, Titov Vrbas, Niš. Puno bolje nije bilo ni u Bosni, kao ni u Makedoniji. Brutalno je bilo u crnogorskom Lovćenu, gdje sam kao igrač Zameta, osrednjeg hrvatskog rukometnog prvoligaša, s nepunih 20, po prvi puta doživio da me nazivaju – ustašom. Bilo je to ujesen '90. godine. Srećom, u produžecima su nas pobijedili. Kao izljubljeni gubitnici, odjednom simpatični što se pripisuje porazu u utakmici koju na takvom terenu ne smiješ pobijediti, sretno smo napustili taj gradić već inficiran velikosrpskom politikom.

Golema energija

Ovaj uvod je malo važan, samo par povezanih sličica i tek toliko da se oslika politički i sportski ambijent u kojem je trenerski stasao Lino Červar, tadašnji trener umaškog Istraturista. Umažani su imali odličnu momčad: Makiqija, Ipše, Bošnjaka, Ilića, Velenika i… famoznog Linu Červara. Omalen rastom među rukometnim gorostasima, ali goleme želje za pobjedom, nevjerojatan po energiji koju je ulagao u obranu i napad, u svaki detalj neke akcije dok je grozničavo jurio duž crte kojom mu je ograničeno kretanje, drsko bi i svjesno, protivno pravilima, ulazio u teren, protestirao, svađao se, zgražavao glupim i krivim sudačkim odlukama, s cinizmom mahao suparničkom treneru u stilu - nemaš ti pojma…Kao protivnici gledali smo ga u čudu. Ono, bio je to "ludi Lino". S golemim naočalama nataknutim na nos više je podsjećao na simpatičnog trgovačkog putnika koji će zahvaljujući upornosti svakom drugom potencijalnom kupcu uvaliti ono što ovaj ni po koju cijenu ne želi imati u svojoj kući. No kad se taj tip nalik na filmskog umjetnika Woody Allena već toliko potrudio, neka bude… 'ajd, uzet ćemo komad tog nečeg što prodaje.

Červar je doslovno živio kako bi angažirano i strastveno vodio svoju ekipu. Isijavao je nevjerojatnu energiju. Utakmica je bila njegov zrak, a teren ultimativni prostor. I radio je sa stilom. Frajerski i fajterski. Kombinacijom umjetnika i ratnika. Svjesno je provocirao i ljutio one sa suparničke strane. Toliko da bi ga čovjek najradije puknuo, s guštom bi ga odalamio jer bi u forsiranju svojih drugima bio dozlaboga iritantan. Ali, ne možeš mu ništa zamjeriti, jer ako ga koncentrirano promatraš samo pol sata, shvaćaš da on taj rukometni teren diše punim plućima, šahovski slaže figure igrača, strateški planira poteze, predviđa protivničke napade, a prethodno sve proanalizira. Po noći, zavaljen u fotelju i pokriven dekicom, uz malu baterijsku lampu pedantni Červar još jednom bi filigranski precizno i do zadnjih detalja prolazio planove koje će njegovi igrači sutra provesti u djelo. I nije važno jesu li mu svi planovi uvijek uspjeli. Pa kome je to, uopće, pošlo za rukom?! Mago di Umago je u svojoj karijeri s trona skidao najveće, kao i oni njega. Njegovo ime kod konkurencije izaziva strahopoštovanje. On se kretao u krugu odabranih, na sportskom Mont Everestu. Taj uspon i silazak, to je život i smrt, pobjednik i gubitnik, pukovnik i pokojnik. Kad si gore, visoko, za obične smrtnike nedodirljiv, doslovno iznad oblaka i gdje stižu samo odabrani, znaš da neminovno ideš dole, padaš, ali trudiš se da to bude postupno i kontrolirano. Červar je u tome uspijevao, nakon svakog posrtaja se dizao. I pobjeđivao i opet gubio, svjestan da je nekad bronca sjajnija od srebra. Izgradio je i patentirao svoj, červarovski, uspješan model natjecanja. Uostalom, u svojoj reprezentativnoj karijeri u krajnje kompetitivnom sportu osvojio je sedam velikih medalja. Valjda to sve govori.

Strast i želja

Još prije punih 30 godina, igrajući protiv njegove momčadi, shvatio sam - tom čovjeku je stalo do toga što radi više od svega na svijetu. Pokretala ga je golema strast i želja. Cijeli je život učio, usavršavao se, odricao, i nakon najvećih uspjeha, uvijek zbog nečega osporavan, nanovo dokazivao. Gdje god bio i što god radio, Červar je emocijama poražavao razum. Suprotstavljao je srce novčaniku. Kao trener svjetske reputacije nije zbrajao nule na bankovnom računu. Uspješno odrađen posao i rezultat s hrvatskom reprezentacijom pružao mu je više zadovoljstva nego, na primjer, milijunski ugovor u eurima u tamo nekoj Bjelorusiji. Lino Červar je primjer sportaša koji je rukometu u Hrvatskoj i u svijetu udahnuo nova, inovativna rješenja i drugačija razmišljanja. Postavio je visoke standarde. Hipersenzibilan u sportskoj i političkoj retorici dežurnim kvazimoralnim čistuncima unutar našeg nacionalnog korpusa ciljano je podizao tenzije. Smetalo ih je njegovo koketiranje s HDZ-om i Tuđmanom, ljubljenje zastave, paralelno isticanje istrijanstva i hrvatstva koje je živio pozitivno i afirmativno, a ne destruktivno. Ovaj čovjek nikada, nigdje i nikoga nije ostavio ravnodušnim. Mladima može biti primjer kao Istrijan koji je ponosno svoje regionalno porijeklo i nacionalnu pripadnost pronio cijelim svijetom. Legendarni Mate Parlov i Lino Červar su svjetionici drugačije filozofije života i sporta. Jedan je dobio svoj spomenik, drugome ga treba napraviti. Još za života.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast