Lica i naličja turizma

Nikad bolja turistička sezona. Srpanjske rupe. Previše kiše u svibnju uništilo je predsezonu. Previsoke cijene. Preskupe čistačice. Redovi. Zahtjevni gosti. Škrti gosti. Samo su neki od općih misli i rečenica koje gotovo pa svakodnevno čujemo kad se govori o turizmu i o sezoni. A istina je, kao i uvijek, negdje između. Nije sve ni crno ni bijelo.

Brojke, brojke i samo brojke. One su ključne, one sve određuju, o njima ovisi sezona, a sve ostalo su samo subjektivne vizije i razmišljanja. No, svaka medalja ima svoje lice i naličje.

Sve se podređuje turistima, neki ugostitelji zbilja rikavaju od posla, rade od jutra do sutra, petke i svetke. Neki vlasnici apartmana idu po svoje goste do aerodroma ili do nekog dogovorenog mjesta, da GPS-u unatoč ne lutaju po mjestima u kojima se niti domaći ne snalaze, jer su pojedina naselja u par godina toliko promijenila svoju vizuru da su postala neprepoznatljiva. Ti isti vlasnici potom pripreme gostima medenicu, bisku, kroštule, fritule, svježe napitke, brošure o mjestu i okolici te prospekte o svim događanjima… Sve za goste, gosti ispred svega, a njihovi prohtjevi su želja svakog (dobrog) domaćina.

To je ona svijetla strana. Možda, reći će netko. U nekim "najturističkijim" mjestima pojedine razvikanije slastičarnice zatvaraju vrata već u 22 sata. Nakon koncerta ili nekog kulturnog događaja želite sladoled? E, tu ne može. Gotovo. Zatvoreno. Istovremeno drugi, manje razvikani objekti uredno rade do kasnih sati, poslužujući jeftiniji i možda još bolji sladoled.

Na gradskim autobusima tolika gužva i kašnjenja, prigradski autobusi kasne, avioni kasne, ona malobrojna plovila koja povezuju najveći istarski grad s otocima više su u kvaru, nego u plovidbi. Slijepo crijevo ili turistička perjanica? Zašto je u svim inačicama prometovanja osim u onoj avio nekad bilo više mogućnosti putovanja, kada je turizam bio tek u svojim počecima, kada apartmanizacija, kuće za odmor, bed and breakfast objekti nisu niti postojali kao misaoni termini u nas?

Zašto se nekad iz Pule moglo vlakom do brojnih lokacija, a danas je željeznica tek podsjetnik na neka prošla vremena i budi nostalgiju? Zašto se iz Pule ne može brodom do više gradova, mjesta, otoka, ako se primjerice 1990. moglo do Riminija, Ravenne i Venecije po sasvim prihvatljivim cijenama? Zašto domaći ne bi mogli usred ljeta ići na jednodnevni izlet do nekog poznatog nacionalnog parka, a da pritom ne moraju dignuti kredit, ako cijela obitelj želi ići, primjerice, busom?

Vremena se mijenjaju, ljudi i navike s njima, ali nekad bi i sitne korekcije određenih turističkih obrazaca mogle dovesti do pozitivnih pomaka. A svaki pomak (ipak) nešto znači.