PIŠE ROBERT FRANK
Kriznim menadžmentom na koronavirus koji nije u Istri, ali je na Poluotoku
Krizni menadžment bi trebao biti sastavljen od ključnih predstavnika vlasti i opozicije, krupnog i sitnog biznisa iz realnog sektora, zdravstvene i civilne zaštite, s vizijom upravljanja mogućom krizom oko koronavirusa koja se, eto, dovaljala tik do nas
Nevjerojatno je da koronavirus i dalje ne stiže na Poluotok. Ne treba, naravno, zazivati vraga, zlo će samo doći. Teško je reći da li samo zahvaljujući sreći i dobroj prevenciji, ali bolesti od koje svijet ulazi u predsoblje recesije, u Istri zasad ni traga. No, to ne znači da nema opravdanog straha.
Primjerice, raspoloženje onih koji odlučuju o turizmu, kao prvoj i ključnoj gospodarskoj grani u Istri, očekivano oscilira. I to od euforije - zbog toga što je regija naizgled i dalje pošteđena te bolesti, do histerije - zato jer je svijest o njenom dolasku jača i realnija od logične želje da nas to zaobiđe. Sama pak spomen koronavirusa kod odgovornih u turističkoj industriji - koja je iznimno fragilna i najizloženija svakom obliku prijetnje, neovisno da li je ona politička, sigurnosna ili se radi o novoj i svijetu dosad nepoznatoj bolesti - podiže razinu opreza u zonu crvenog.
Tako se može zaključiti da je koronavirus tu negdje, među nama, možda kao neopipljiva, nevidljiva, formalno nigdje zabilježena bolest koja je ipak u svakoj pori naših života premda, strogo birokratski gledano, nitko iz Istre od toga nije obolio. Situacija je, dakle, potpuno shizofrena: pribojavamo se nečega čega nema, ali je definitivno tu. Ta bolest nije klasičan, konvencionalni neprijatelj na bojnom ili političkom polju. S njom nema pregovaranja i uvjeravanja, nema ucjene pa ni popuštanja. Nema trgovine. I zato je opasna.
Prelijevanje krize
Prvi hrvatski susjedi, Talijani, na svom sjeveru koji je najbogatiji dio države žive pod znakom uzbune. Zbog koronavirusa Lombardija je u karanteni. Preko 16 milijuna ljudi je getoizirano, izolirano od ostatka svijeta. Mjere prevencije djeluju zastrašujuće: nema pogreba, nema misa, nema tombole po domovima ni zabave po disco klubovima. Zabranjeno je rukovanje, grljenje i ljubljenje na javnim mjestima. Rim je bez turista. Milanska zračna luka je prazna. Nema ni nogometa za kojim Talijani luduju. Život je u jednom dijelu Italije stao kao u nekom filmu. Ugrožen je stil života, gospodarstvo, biznis, turizam, državi prijeti recesija.
Kriza iz Italije očekivano se prelijeva na hrvatsko gospodarstvo poput golemog, prijetećeg, nadajmo se ne i nezaustavljivog i potapajućeg vala. S naše strane zato treba pronaći funkcionalnu branu njenom prodoru. Dotad, dnevne migracije radnika iz Istre u Italiju su ad acta. Isto kao i dolasci talijanskih pacijenata u naše dentalne klinike. Ti su poslovi privremeno zamrli. Odgovorni vlasnici posežu za financijskim zalihama. Zaposlenicima će tako platiti obveze.
No, što ako se tržište ne oporavi i kriza potraje, što ako se paralizira kretanje ljudi, što ako zbog toga ostanu bez pacijenata i prihoda? Može li lokalna vlast, koja će zbog toga također pretrpjeti direktnu i veliku štetu, planski djelovati ili će nijemo promatrati brzo urušavanje gospodarstva građenog desetljećima na temeljima naše pameti, znanja, struke i konkurentnosti?
Kompenzacija esencije
Životna i poslovna izolacija Lombardije oslabit će talijansko gospodarstvo s kojim je hrvatsko neraskidivo vezano. Italija je, naime, najveći hrvatski vanjskotrgovinski partner. Upravo zato je iluzorno očekivati da se ta činjenica, nakon što su prve žrtve koronavirusa hrvatski zubari tradicionalno i poslovno orijentirani prema talijanskim pacijentima, neće odraziti i na druge aspekte suradnje. U Istri je na udaru po jako crnom scenariju, među ostalim i zbog mogućeg izostanka Talijana, cijela turistička sezona pa onda, anticipirajući moguće situacije, više nije pitanje kako zaštititi ovdašnji turizam, nego kako ga spasiti od još težih i dugoročnijih posljedica.
U nepovoljnom raspletu događaja, ovisnom o širenju ili suzbijanju koronavirusa, turizam od kojeg, realno, Istra dobro živi, može biti dramatično ugrožen. Dođe li do toga, mogu se poljuljati sami temelji lokalnog gospodarstva, čak snažnije nego zbog pada Uljanika. Turizam u Istri, naime, nema pravu kompenzaciju. Obzirom da svaka kriza traži odgovarajuće protumjere, ignoriranje njenog prisustva je nedopustivo i glupo. Tu je moguća zamka jer nije jasno koliko se i kako Istra priprema za nadolazeću i izvjesnu krizu, posebno kad se zna da su sadašnjost i budućnost istarskog gospodarstva najuže isprepleteni s razvojem turizma.
Njegovi su nositelji prije svega Valamar i Maistra, Plava Laguna i Arena Hospitality Group, veliki punjači ovdašnjih proračuna. To su strateške kompanije o čijem poslovanju i rezultatima ovisi istarsko gospodarstvo, isto kao i o velikom broju ugostitelja i kampova. Mogu li svi oni koji se u Istri bave turizmom preživjeti eventualnu sezonu podbačaja i slabijih rezultata? Hoće li uspjeti servisirati svoje kreditne obveze? Da li će zaustaviti već planirane investicije? Tko im i kako može pomoći? Da li ih lokalna samouprava može rasteretiti dijela obveza? Ako to napravi, hoće li to biti poticaj Vladi da i ona prema njima bude kooperativna ili će kad ide po harač biti uobičajeno brutalna?
Pitanja su složena, a dio odgovora na njih mogao bi dati „Krizni menadžment“, politički neovisno, nadstranačko, ad hoc formirano tijelo bazirano na solidarnosti i uzajamnosti. „Krizni menadžment“ bi trebao biti sastavljen od ključnih predstavnika vlasti i opozicije, krupnog i sitnog biznisa iz realnog sektora, zdravstvene i civilne zaštite, s vizijom upravljanja mogućom krizom oko koronavirusa koja se, eto, dovaljala tik do nas.
U tom tijelu mjesto bi trebale zauzimati ključne osobe istarskog gospodarstva koje će, bez obzira dobijemo li potvrdu bolesti kod nekog ili nekih pacijenata, pretrpjeti možda i ozbiljnu štetu. Kako bi se njeni negativni efekti obuzdali i smanjili, „Krizni menadžment“ bi u tom dijelu morao proaktivno predložiti vlasti na regionalnoj i državnoj razini paket odgovarajućih mjera.
Cilj je jasan – kako bi krizu preživio javni sektor kao servis građana u svakom smislu, poticajnim mjerama i inventivnim rješenjima treba zaštititi realan sektor. Ostaje pitanje da li je Istra spremna na suočavanje s krizom ili ćemo se praviti da krize nema. Kad je bar ne bi bilo, ali teško…
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
