Korona poput paparazza

Zasigurno je mnogima poznat onaj osjećaj kada se drži dijeta, puno odricanja, zabranjeno je pogledati čokoladu i prekrasne torte koje naprosto mame… I nakon što vaga pokaže željenu brojku, sreći nema kraja. No, tada dolazi ono najteže - održavanje težine. Tako je i s koronavirusom. Uzlazna putanja, zatim silazna putanja, 23 dana Poluotok je bio bez ijednog novog zaraženog i svi su se poveselili. Opustili. I korona se opet pojavila. Teže je zadržati dobre rezultate na duže vrijeme…

A svi su već dobrano bili u nekom drugom filmu."Tko će prije otvoriti?", "Koliko će vremena biti potrebno da se nadoknadi gubitak?", "Hoće li doći do novog vala, ponovnog zatvaranja, jesmo li se prerano poveselili?", "Kako će sve to funkcionirati uz brojne epidemiološke mjere, hoće li više ikad biti kao prije?", samo su neka od pitanja koja posljednjih dana muče brojne poduzetnike iz raznih sektora.

I svatko je u svom filmu. I svatko, potpuno opravdano, misli da je njegova domena, njegova sfera interesa i poslovanja najvažnija. A istodobno, mnogi se boje da će biti "zaboravljeni" tijekom objavljivanja relaksacija mjera. Kada se sve zatvaralo, vladali su veće jedinstvo i sloga jer su tada svi manje-više bili u istom košu. No kada je počelo s otvaranjem, mnogi su odmah počeli komentirati zašto su frizeri otvoreni tjedan dana prije barova i restorana, zašto se otvaraju vrtići i škole, a igraonice još nemaju jasne upute, zašto se mogu otvoriti sportske dvorane, a plesne škole ne…

Naravno, svi se moraju boriti za svoj kruh i nikome nije lako. Isto tako, normala na kakvu smo naučeni, sada je samo misaona imenica. Kada će i hoće li opet stvari biti kao prije - ne zna se. Činjenica je da su se ljudi previše opustili, a opasnost još nije prošla. Rekli bismo da se donekle pritajila, i da vreba, poput paparazza koji iz grmlja nastoji uloviti zvijezdu u prvom pogrešnom potezu. Tako i ta korona samo čeka da netko ne opere ruke, ne drži distancu, dira kantu za smeće pa onda kopa nos da ga "okruni". Tako nekako, manje-više.

Istina je i da previše panike nije nikada nikome donijelo ništa dobro. Kakav će biti povratak u neki polu-normalni život nakon toliko dezinficiranja, čišćenja, kontroliranja svake namirnice, hoće li se to primjenjivati dok nas smrt ne rastavi od suživota s koronom? Jer, rečeno je da će suživot na neki način uvijek postojati.

I zbog toga neki, i nakon popuštanja mjera, ne idu nigdje, jer što je sigurno, sigurno je. Drugi su pak jedva dočekali otvaranje kafića, brojali dane i sate. Posebice oni koji žive sami, ističući da će, ne umru li od korone, umrijeti od usamljenosti i izolacije i da će im atrofirati glasnice jer toliko dugo nisu ni s kim pričali. Po nekima bi 11. svibanj trebao ući u povijest kao dan kada su napokon kafići otvorili svoja vrata, kada više nije u điru samo kava za van, kada je otvorena kavana ispunila nečiji san.