Kao da nikad ništa nije bilo

Vanesa Begić

Kao da nikada ništa (i ničega) nije bilo. Kao da tog razdoblja korone, maski, dezinficijensa, razmaka, distance, onlinea, uživo, hibridno, kućno, oprezno, pažljivo i što sve ne, nikad nije bilo, kao da je sve bio (jako) ružan san i sad smo se probudili usred proljeća.

Pa bio je početak proljeća, kraj zime, ovisno kako se gleda, i kad je sve to počelo.

A danas grupe natiskanih turista, od dječjih izleta, mladih sportaša, do onih treće dobi, ali toliko punih energije i dobrog raspoloženja da se čini da su 20 godina mlađi od onoga što jesu. I zdraviji. A svi veseli, prpošni, radosni, natiskani, kao da smo se vratili u 2019., a prethodne dvije godine su izbrisane. Nepovratno. Doslovno i metaforički, kako za koga i kako na koji način.

Do trgovine se ide bez maske, a ne, kao tijekom protekle dvije godine. I nema više izlazaka za Pepeljugu, odnosno Pepeljuga više ne mora skući u ponoć. Njezinu cipelicu može netko pronaći i prije zore. Šok i nevjerica. Ili vjeverica, koja skoči i - što bude-bude. Kod nekih će, dakako, prevladati takozvani "sindrom kolibe", odnosno kuća će im biti najdraži i najsigurniji prostor, a sve ostalo - zona rizika. I trebat će se znati prilagoditi novim, odnosno starim okolnostima, na koje se jedva čekalo. A sada kada je sve slobodno, opet kod dijela ljudi postavlja se pitanje koliko je sigurno, je li je to privremeno, stoposto, do kada, kako…

Prepoznavati opet ljude po crtama lica, a ne po boji ili uzorku maske. "Sindrom kolibe" kod nekih postoji još od kraja prvog vala, a sada smo došli do kraja petog. Ili šestog? Ili nekog prijelaza? No, uostalom, tko više broji, nema niti više dnevnih statistika, glavne brojke opet su (postale) kao one od lota. Neki će pak htjeti nadoknaditi propušteno, i to po ubrzanom postupku, putovati, feštati, izlaziti, vratiti propušteno vrijeme, sažeti dvije godine u par mjeseci, tjedana, dana.

No, koliko je generacija propustilo maturalne zabave, apsolventska i maturalna putovanja, proslave za kraj osnovne škole, vrtića, studijska putovanja, veliku svadbu, godišnjice mature, poslovne fešte, prilike za usavršavanje, putovanja vezana za neki konkretan razlog. Ovisno u kojoj je fazi života svakog pojedinca indirektno "pogodila" ta pandemija… Dakako, sve propušteno postaje manje važno kada se pomisli na sve one koji su preminuli od te bolesti ili pak dobili trajne posljedice. Je li je to zbilja kraj?