Kakva pravna država!?

Kojim riječima, civilizirano i kulturno, bez salvi psovki, opisati slučaj Antona Živkovića, stopostotnog invalida, paraplegičara, kojeg je sud svirepo i bez previše razmišljanja prošlog ljeta umalo izbacio na ulicu? Kako objasniti odluku suda zbog koje je doživio traumu i zbog koje mu je narušeno psihičko zdravlje, a koja je nedavno proglašena nezakonitom?

Antonu je život krenuo nizbrdo još 2007. godine kada je ostao nepokretan i u potpunosti ovisan o tuđoj pomoći. Ostao je, dakle, zauvijek prikovan za krevet. Ali Anton, a to je doista potrebno istaknuti odmah na početku, nije hendikepiran. Hendikepirano je društvo u kojem se on, svaki dan iznova, osjeća tako. Licemjerno društvo, oktroirana, bešćutna država i korumpiran pravni sustav. Jer u Antonovu su slučaju zakazali svi mehanizmi koji su mu trebali osigurati zaštitu. Označili su ga kao ništavnog, bezvrijednog, šutnuli su ga na marginu. Odlučili su mu okrenuti leđa.

Anton je u stanu na pulskom Monte Magnu u Valdebeku, koji je kupljen novcem prikupljenim putem humanitarne akcije 2009. godine, živio skoro deset godina. I svo je vrijeme mislio da je vlasnik te 60-ak metara kvadratnih velike nekretnine. To mu je bio jedini krov nad glavom koji posjeduje. Onda su mu jedan dan na vrata pokucali policajci. I tada Anton saznaje istinu. Uviđa da je nasamaren, shvaća da je žrtva prevare. A to nije mogao sanjati niti u najluđim snovima.

Naime, ovršnim postupkom, radi nepodmirenog kredita tvrtke koja je stan prodala Antonu, RBA zadruga želi preuzeti stan u svoje vlasništvo. Sud, pak, naređuje deložaciju, unatoč činjenici što je taj postupak trebao biti obustavljen još 2016. godine, jer ovršena tvrtka otad više ne postoji, odnosno izbrisana je iz sudskog registra. I unatoč bjelodano jasnoj stavki da se Antona ne može deložirati jer za njega nije pronađen niti jedan drugi smještaj. Sud je, također, upozoren da za takvu odluku nema osnovu, i to u više navrata, i usmeno i pisanim putem.

Mala je Antonu utjeha što je deložacija na koncu obustavljena. On nemirno spava. Zna da je nezaštićen. Anton, dakle, osim što na jedvite jade preživljava s 1.500 kuna mjesečno, živi u državi gdje pravni sustav ne funkcionira. On živi u državi koja ne samo da ga ne štiti, u kojoj nitko, s razlogom, ne vjeruje u pravosuđe, nego nad njim pokazuje svu raskoš svog represivnog aparata. Pravna država? Kakva pravna država!?

Njegov je slučaj, nažalost, samo sitan komadić u apsurdnom mozaiku društva koje ne štiti svoje najslabije članove. Naprotiv, njih se gazi, njima se u Hrvatskoj bezočno laže. U sustavu školovanja u kojem su ljudi s posebnim potrebama uključeni do 18. godine uvjerava ih se da mogu sve. Zaposlit će se, provodit će slobodno vrijeme kao i svi ostali. Tako im kažu. Istina je daleko od toga. Oni su najčešće prepušteni sami sebi. A negdje, tamo u dalekoj Europi, ljudi, zamislite, mogu upravljati računalom pokretima očima ili čak dahom.