Kako zaslužiti šetnicu?

Čovjek ne može imati svoju ulicu, odnosno uspon, trg, prilaz, prolaz, bulevar, aleju, park, šetnicu, stazu dok je živ. Neki će slavniji sugrađani tek nakon smrti, i to debelo nakon, imati čast da neki dio grada nosi njihovo ime.

Antonio Smareglia, skladatelj rođen u Puli, teškog stvaralačkog i životnog puta, tek sada u rodnom kraju doživljava revalorizaciju i reinterpretaciju svoga stvaralaštva, i to zahvaljujući pojedincima koji su se uvelike zalagali za to da se njegova djela počinju opet izvoditi i predstavljati široj publici. Slijedom toga, malo po malo, kako se svijest o liku i djelu tog skladatelja širila, dobio je i šetnicu u Fažani, gdje je proveo neko vrijeme prije stotinjak godina. Šetnica je obogaćena i skulpturama istarskih umjetnika, a bit će dodatno obogaćena i dogodine.

Svakako lijepa i hvalevrijedna inicijativa, no od Smaregline smrti prošlo je 90 godina, a ove se godine obilježava i 165. godišnjica njegova rođenja. Desetljećima nitko nije mario za njegovo stvaralaštvo, sve do nekoliko godina unazad kada su se ponovno počela izvoditi njegova djela i održavati simpoziji o njegovom stvaralaštvu, pa je šetnica sa skulpturama nekako došla kao kruna svega toga. U Puli je već od ranije imao svoju ulicu.

Poznati kantautor Sergio Endrigo (Pula, 15. lipnja 1933. - Rim, 7. rujna 2005.) tek je prije nekoliko dana dobio spomen-ploču na rodnoj kući nedaleko od Arene, a prije nekoliko godina dobio je skulpturu njemu posvećenu u znaku pjesme "Noina arka". No, mnogi su komentirali da je prvo trebala biti postavljena spomen-ploča, pa onda i sve ostalo.

Predsjednik Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika Boris Domagoj Biletić još je prije nekoliko godina uputio prijedlog da se neke pulske površine nazovu prema imenima poznatih pulskih književnika, od Tatjane Arambašin Slišković do Ante Dabe i profesorice dr. Ljubice Ivezić. Po potonjoj profesorici, od nedavno ime nosi Klub hrvatskih književnika u staroj tiskari.

No, uistinu, u Puli, ali i ostatku Istre bilo je mnoštvo iznimnih građana koji su zaslužili da se po njima zove određeni dio grada-okolice, da njihov lik i djelo ne budu zaboravljeni, i po mogućnosti da ne prođe skoro sto godina od njihove smrti da dobiju šetnicu, klupu, prolaz, štogod, da ne umru u međuvremenu i najmlađi štovatelji njihovih djela, pa da se izgubi svaka poveznica.

Književnicima treba puno vremena da dođu do školskih čitanki, a još više da postanu dio lektire. To nisu procesi koji se odvijaju preko noći. No, književnici i za života mogu biti lektirni autori, a da bi zaslužili park, ulicu ili trg, treba o njima, kao i o drugim umjetnicima, govoriti u pluskvamperfektu. Naravno da svoj prostor u urbanoj strukturi treba zaslužiti, ali ne valjda čekati i stotinu godina nakon smrti.

Istina je da nove ulice, usponi ne niču preko noći. Istina je i da bi promjena stradarija donijela samo nove troškove, posebice onima koji trebaju izraditi dokumente. No parkovi i šetnice, oaze inspiracije i mira, idealni su za imena poznatijih lokalnih umjetnika.