Nedjelja je navečer, prošlo je 19 sati i 7 minuta. Normalni ljudi, običan svijet, priprema se za ponedjeljak. Završeni tjedan polako se pušta iza sebe. Djeca obavljaju zadnje pripreme za školu, a roditelji za posao. Predvidivo, rutinski, uobičajeno, čak idilično. Možda malo dosadnjikavo, ali tako žive sređene, povezane obitelji. Postoje red, pravila, odgovornost i posloženost malog sustava koji funkcionira gotovo besprijekorno. Obitelj je, uostalom, temeljna zajednica svakog društva. I mi novinari imamo obitelj, ali svakako ne živimo tako uravnoteženo. To što je nedjelja ne znači da ćemo se zabavljati s obitelji, peći roštilj i rastrčavati zlatnog retrivera. Taj pas bi, kao, trebao biti simboličan znak da je obitelj sretna. Retriver je, jel', privržen obitelji, kažu i da je njen punopravni član. No ničeg od toga kod nas novinara nema. Ili ima, ali u premalim količinama, nedovoljnim da te obitelj ne zamrzi jer ti je posao najvažniji. Prečesto izbivamo od kuće, radimo bez posebnog reda. I nitko nas neće pitati želimo li, možemo li, plaća li se to, koliko, sat duplo, trostruko, noćni rad… Realno, to su glupa, nepotrebna pitanja. Nema toga ako si novinar, ako to živiš, ako to samo ne radiš. Između „živiš“ i „radiš“ je neizmjerljiva udaljenost. Patetično je, ali ispravno zaključiti da je novinarstvo stil života koji traje kraće, ali je dinamičniji od prosječnog. Novinare ubija stres. Što je moje sadašnje stanje.

Spržen mozak

Nikoga, osim mene naravno, ne zanima što sam u nedjelju, u zadnji tren, upao u nedostatak inspiracije i nemam zatvorenu novinu. (Sada je već 19 sati i 13 minuta). Tješim se da to i nije najveće sranje koje nam se dogodilo ovog tjedna. Tamo negdje tijekom utorka, kasno popodne, sami od sebe pukli su nam serveri, pregrijala se prostorija sa svom informatičkom opremom koja održava sustav na životu. U trenutku smo pomislili da smo gotovi, da su programi tekstovi, fotke, arhive, da je mozak firme - otišao u bezdan. Da je tako, ostali bi poput slijepca u pustinji: usamljeni, bespomoćni i dezorijentirani. No tada sam shvatio da, ipak, postoji deus ex machina. Ima i svoje ime – Špada! Miran Špada! Bog te, čovječe, blagoslovio! Momak je podignuo rastureni sustav, prespajao je žice, vukao ih i razvlačio, lupao po tastaturama, psovao i proklinjao, no onemoćalu je staricu osuđenu na biološku smrt jakim elektrošokovima probudio iz kome i vratio joj sve životne funkcije! Kako, nemam pojma! Nešto mi je objašnjavao, ali mi ništa nije bilo jasno. Jasno mi je pak da će, ako mu naložiš, napališ ga i daš mu rok, taj na glavna vrata ući u program CIA-e.

(Vremena je sve manje, 19 sati i 34 minute). Pješčani sat propušta ona najsitnija, najfinija, zadnja zrnca koja se slijevaju u njegov donji dio. I dalje nam fali materijala, još pokoji tekst treba smjestiti u rupe na stranicama. Novina i sutra, kao i jučer i danas, mora izaći: nekome će pokvariti jutro, nekoga će razbuditi, razljutiti, posvađati, kod drugoga će izazvati bijes, porugu, nepovjerenje. No istodobno, u tom klatnu koje se poput vlati trave na povjetarcu njiše između dva pola, dvije krajnosti i dva najveća ekstrema, ljubavi i mržnje, ovog puta prema Glasu Istre, nekome ćeš uljepšati dan, nekoga ćeš pohvaliti, odati mu priznanje za dobar rad, nešto ćeš (raz)otkriti, komentirati, nekoga ćeš u nešto uputiti, pojasniti mu. Novina će u ponedjeljak ujutro na svoj način zabljesnuti, izazvati proturječne reakcije, rijetko koga pustiti indiferentnim.

Rokovi i blokada

No da bi novina, uskoro relikt prošlosti koji je obilježio stoljeće i pokoje desetljeće dugo razdoblje, izašla i došla na sve manji broj prodajnih mjesta, krajnji je trenutak popuniti treću, trenutno praznu stranicu. Noćna mora svakog glavnog urednika je kad misli da nema čime otvoriti novinu. Ta je treća stranica na neki način ogledalo, odraz kvalitete i snage redakcije. Rokovi me pritišću. (Gledam, sada je već 19.44.) U glavi mi vlada bezidejnost. Misli su mi zaokupljene onime što ćemo raditi u tjednu. Anticipiram moguće situacije, dok sam trenutno blokiran. Ne znam je li to posljedica nedjeljne uspavanosti. No to nije ni bitno. Koga to zanima: Pitanje je, opet, čime popuniti treću? Brzo iščitavam druge nedjeljne brojeve. Svi su magazinski, velike, trostranične teme obrađene su naširoko i raskošno, efektno, intrigantno. No tu nema ničeg što mi zaokuplja pažnju, nema nekog teksta ili naslova na koji se mogu uhvatiti. I onda… spas! Ono, u zadnji čas! Predamnom, na stolu prepunom gluposti, starih, razbacanih novina, nepročitanih pisama, loših knjiga i mrvica od sendviča, s domaćom brinjom na njegovoj sredini, brinjom s 50 posto alkohola, nalazi se naša novina od petka. Pršti naslov: „Natječaj Europske banke za obnovu i razvoj“. Tema: kako vrhunski europski konzultanti vide Pulu 21. stoljeća“. Ne znam kako je oni vide i zamišljaju, no jedva čekam da dođe trenutak objavljivanja njihovog promišljanja i konstruktivno sučeljavanje pametnih ideja koje moraju nadvladati destrukciju i isključivost. Ne znam tko će i što ponuditi, ali znam da je Pula grad fenomenalnih mogućnosti. (Sada je 19 sati i 59 minuta). Grad na raskršću. Grad potencijala. Grad različitosti. Grad koji je romantičarski uspavan. Grad koji je blago razdražljiv kad mu se ulazi u utrobu. Grad jakih identiteta. Grad alternative i aktivizma, ali i grad IDS-a. Grad očuvanog prostora kao najvećeg resursa. Grad koji vapi za energijom u svom krvotoku. Grad koji može i mora pomiriti interes kapitala i rada. Grad koji će odbaciti sve oblike isključivosti. Grad pred kojim je velika, bolja, drugačija budućnost. Grad u kojem će se otvarati nova, modernija radna mjesta. (Sada je 20 sati i teče prva minuta sljedećeg sata). Završavam tekst. Urednica Marica šizi, gleda me malo prijekorno što kasnim, ali ne može mi ništa. Šef sam joj. Kao i ostalima. Iskreno, to veseli, ali i obvezuje. Riječka tiskara sjela joj je za vrat. Tisak će kasniti s distribucijom prema Zagrebu. Vjerovali ili ne, tamo smo postali dosta važni. Sada već kasnimo samo zbog mene i ovog teksta. Od par ljudi u redakciji, jedino je božanski smiren Buba, dobri stari grafičar Buba koji je dobio na lotu pa se nakon jednogodišnjeg putovanja po svijetu i stjecanja raznih životnih iskustava vratio u našu normalu. On ne priča. Samo kima glavom i trza očima. Tako komuniciramo. „Buba, prelomi treću“, kaže mu Marica… Gotovo. Izvuk'o sam se. Kaže mi Marica – nije ti tekst bogznašto, ali si popunio treću…  

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast