PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ
Kad jednom zagaziš u govno, teško se iz njega iskobeljati
Dvadeset osam godina ova država prkosi svim pravilima gravitacije. Za nju ne postoji dno, ona je izmislila nešto dublje od dna, nešto u što ne možeš zviznuti glavom kad te gravitacija primora na to. U ovoj se državi, dakle, gotovo trideset godina raspravlja o ustaškom pokliču. I to ne na marginama društva, nego u vladajućim političkim strukturama
Gledam u kalendar, pa u televiziju, opet u kalendar. Visoki trgovački sud donio je presudu da je pozdrav "Za dom spremni" korišten kao službeni pozdrav ustaškog pokreta NDH i da je utemeljen na rasizmu, čime simbolizira mržnju prema ljudima različite rase, vjerskog i etničkog identiteta. Godina je 2019. Pa je li ova država normalna, mislim si dok slušam izjave političara o toj temi.
Dvadeset osam godina ova država prkosi svim pravilima gravitacije. Za nju ne postoji dno, ona je izmislila nešto dublje od dna, nešto u što ne možeš zviznuti glavom kad te gravitacija primora na to. U ovoj se državi, dakle, gotovo trideset godina raspravlja o ustaškom pokliču. I to ne na marginama društva, nego u vladajućim političkim strukturama.
Eno je još predsjednica, ona što voli vojne odore, ona, čekaj da izguglam… Dakle, Kolinda Grabar-Kitarović je, dodvoravajući se onima koje je zvala na svoju inauguracijsku svadbu, na vjenčanje s predsjedničkim tronom, svojedobno izrekla da je "Za dom spremni" stari hrvatski pozdrav. Ma da su se Hrvati tako pozdravljali kad su bili primati, ne bi to bila nikakva olakotna okolnost. S tim su riječima na usnama ustaške postrojbe kretali u svoje koljačke pohode. Zato je rasprava o tome treba li taj pozdrav zabraniti potpuno nepotrebna. Ona se nikada nije ni trebala dogoditi.
Ali što očekivati od države koja je od svojih početaka koketirala s NDH, tom kvislinškom tvorevinom. Što očekivati od države koja je 1994. uvela kunu, valutu koja se upotrebljavala i u NDH. Štoviše, vođa te tvorevine Ante Pavelić tvrdio je da je kuna njegova izmišljotina, da je on osmislio taj naziv. Naravno, kao i oko pozdrava "Za dom spremni", rasprava je krenula u smjeru obrnutom od okretanja Zemlje oko svoje osi, pa je ispalo da je kuna, odnosno krzno te životinje, staro hrvatsko platežno sredstvo. Ne'š ti objašnjenja u državi u kojoj fašizam izlazi iz svih društvenih pora i zaudara poput lešine ostavljene na ljetnom suncu. I kuna je na kraju prihvaćena. Jedini koji su se zdravorazumski opirali tome bili su Feralovci, oni su godinama na svom tjedniku imali naznačenu cijenu u lipama.
Žilavo je stvorenje ova država, neće ona posustati od svojih nastojanja da dokaže da se može plivati u suprotnom smjeru od kazaljke na satu. Iako su joj i Europa i svijet jasno pokazali što misle o njenim fašističkim marifetlucima, ona se ne da. Umjesto da osudi ponašanje onog nogometaša, onog, čekaj da izguglam, Josipa Šimunića, koji je svoju karijeru okončao tako što je pred punim stadionom, na utakmici reprezentacije uzvikivao: "Za dom", on završi na klupi hrvatske reprezentacije kao pomoćni trener, a odnedavno je postao i izbornik hrvatske nogometne reprezentacije do 19 godina. Valja se prisjetiti da mu je tada zbog ustaškog pozdrava krovna svjetska nogometna organizacija FIFA odrapila kaznu od deset utakmica neigranja i izbila nešto novca iz džepa. No, najgore je što on uopće nije svjestan da je napravio nešto zbog čega smo svi pred ekranima umjesto njega bili posramljeni. Dobro, ne baš svi.
On je nakon tog klicanja na stadionu izjavio: "Oduvijek sam to želio napraviti. Kazna, ma tko će me kazniti.
Nisam ništa pogrešno napravio. Ja navijam za Hrvatsku, za svoj dom i, ako to nekome smeta, to je njegov problem."
Na to čovjek može samo odmahnuti rukom i konstatirati da tu nema pomoći. I onda taj čovjek na koncu postane izbornik mlade reprezentacije, pritom se, čekaj da izguglam, ne pokajavši zbog svojeg čina. Naprotiv, Šimunić kaže: "Podnijet ću svaku žrtvu, ali nikad ne ću priznati nikakvu kaznu." Što drugo zaključiti nego da Hrvatski nogometni savez podržava veličanje ustaštva. I sada još tome želi poučiti nove generacije. Kao što poučavaju mlade nogometaše iz naselja Srinjine kod Splita.
Pokušaji proturanja "Za dom spremni" kao legitimnog pozdrava u Hrvatskoj traju otkad je nje kao samostalne republike. Pripadnici one paravojne, one jedinice, čekaj da izguglam…
HOS-ovci danas kažu da su oni krvarili za ovu državu pod stijegom na kojem je istaknut natpis "Za dom spremni" pa zbog toga ne prihvaćaju da se taj pozdrav tretira isključivo kao ustaški, već da se treba priznati i kao njihov.
No, što su HOS-ovci bili početkom 90-ih, kakve su im bile odore, grb, ideje vodilje? Nisu tada baš nešto skrivali da se oslanjaju na tekovine NDH, što uostalom govori i ti natpisi na njihovim vojnim oznakama, grbovima, zastavama. I sad bi to samo zbog njih trebalo ozakoniti. Zašto se oni danas ne bi odrekli svojih simbola? Zato što očito smatraju da su dobili državu kakvu su sanjali, koja im tolerira ono što se početkom 90-ih relativiziralo. U međuvremenu je Hrvatska pokušala postati europska država, ona koja njeguje europske vrijednosti sazdane na antifašizmu. No, problem je što ti pokušaji uvijek završe s jednom nogom u dreku. Naime, kad jednom zagaziš u govno, teško se iz njega iskobeljati.
Neuralgična točka Hrvatske je nesuočavanje sa zločinima koje je netko počinio u njeno ime. Odnosi se to na sve dosadašnje hrvatske vlade, koje uvijek plešu na muziku ekstremista, pravdajući sve trodiobom vlasti i svojom nemogućnošću utjecanja na odluke pravosuđa. No, pravosuđe je sada reklo: Dosta! Hoće li politika to slijediti i ne tolerirati onog pjevača, onog, čekaj da izguglam, Marka Perkovića, koji svoju pjesmu započinje pokličem "Za dom spremni"? Naravno da neće. Jer hrana je to. Koliko god smrdila i bila neprobavljiva, za političare je opet hrana.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
