Priča ide ovako: 12-godišnji dječak iz jedne pulske osnovne škole dobio je dvojku iz povijesti. Ustvari, dvije dvojke. Jednu iz teorije, drugu iz snalaženja na karti. Među ostalim, odrađivalo se gradivo Starog Istoka. Zahtjevno, široko, s mnogo detalja i novih pojmova. Jedno od ispitnih pitanja odnosilo se na sumerske gradove. Tko ne zna, evo malo poduke iz općeg obrazovanja. Šest ih je: Ur, Uruk, Eridu, Kiš, Lagaš i Nipur. Ok, to se nekako i zapamti. No, trebalo ih je pozicionirati na karti, negdje između Eufrata i Tigrisa koji se sa sjevera Mezopotamije spuštaju na jug. Istočno od njih su Elbrus i Zagros, zapadno Ugarit, Biblos i Jerihon. Šest sumerskih gradova je usko grupirano, nakrcani su na malom prostoru. Važno ih je bilo, pokazao je ispit, i vizualno memorirati. Naravno, preopterećen informacijama dječak je pogriješio u njihovom pozicioniranju na karti. Napravio je mali previd i eto dvojke. Iskreno, ne samo zbog toga.

Ispit na uvid

Radi bolje ilustracije ispita, te njegovog dijela o Sumeranima koji se u udžbeniku protezao na nepune tri stranice, evo još par sugestivno zacrnjenih pojmova s kojima se djeca prvi puta susreću i za koje im profesor mora signalizirati da li da ih uče ili samo usputno prime na znanje: Ur, Uruk, Eridu, Kiš, Lagaš, Nipur, Zigurati, Sarkon, Akađan, akadska država, asirska država, babilonska država, Hamurabi, Ašur, Niniva, Asurbanipal, Kaldejci, Nabukodonozor II. Veliki. Gradivo koje ih obuhvaća i objašnjava nije niti deseti dio onoga što su djeca petog razreda pulske osnovne škole pisala na samo jednom ispitu iz povijesti!

Odgovoran roditelj neće se previše zamarati činjenicom da djeca uče i moraju pamtiti informacije koje su uglavnom nepotrebne i neiskoristive. Prihvatit će da je to naprosto tako. Ali će zato, kao odgovoran roditelj, zatražiti na uvid djetetov ispit. Iako ta praksa postoji možda i tridesetak godina, ona je suluda i besmislena. Roditelj, naime, ispit ne može vidjeti osim na informacijama koje se s razrednikom moraju organizirati tako da u istom danu i trenutku moraju biti slobodni i roditelj s jedne i predmetni profesor s druge strane. Zašto je tako? Zato što ispit, prema pravilima, ne smije izaći iz škole! Opet, zašto? Zato što bi ga putem preotela ili CIA ili MI6 ili KGB koji će na taj način ući u krvotok našeg sustava obrazovanja i shvatiti kako maltretiramo svoju djecu besmislicama!

No opet, zašto roditeljima ne damo ispit na uvid? Zato što dječji ispit iz povijesti ima status državne tajne! Nacionalne, klasificirani dokument kojem se čuva mjesto u Državnom arhivu odakle će postati dostupan javnosti za 50 godina! Ni taj odgovor, naravno, ne zadovoljava prosječno pametnog čovjeka pa se, još jednom, postavlja sada već dosadno pitanje o tome zašto roditelj ne može dobiti na uvid djetetov ispit iz povijesti? A da, možda zato što bi ga zloupotrijebio i prodao na crnom tržištu! Ili bi njime i starim novinama omotao kristalnu čašu u trenutku seljenja, da se ne razbije u prekrcanoj kartonskoj kutiji! Ne, nema pravog odgovora za gomilu gluposti koju je Država u stanju proizvesti.

Razlog uskraćivanja prava na ispit ne može biti ni GDPR. Kad ga se potpuno ogoli, problem je u tome što Država naprosto ne shvaća da će odgovorni roditelj kroz uvid u pitanja na ispitu iz povijesti, koji će mu konačno postati dostupan, shvatiti način na koji profesor razmišlja, shvatit će što su po njegovom kriteriju važne, a što manje važne informacije.

Nije cilj odgovornog roditelja da svom djetetu tko zna kako i koliko olakša i skrati muku učenja, nego da ga u tome usmjeri. Tako će napraviti ono u čemu je zakazao profesor i Država. Hrvatski zakoni, pravilnici, uredbe, statuti, poslovnici i ne znam što još sve, zabranjuju roditeljima uvid u te vražje ispite. Može samo u živo. Ni slučajno da se ispit, recimo, pošalje viberom! Nikako! Viberom putuju pornići, korporacijski dokumenti i fotografije s društvenih događanja, dogovaraju se poslovni sastanci i otkazuju sale za vjenčanja, ali, ni slučajno, ispiti! Tako bolesno postavljen, sustav roditelja tjera da digne ruke od svega i pomiri se sa sudbinom. Upravo zato je u konačnici odgovoran roditelj izjednačen s neodgovornim, dobar profesor s lošim, ambiciozan s inertnim. I što je najgore, iz samih škola prema socijalnim ustanovama idu i prijave i vapaji zbog (polu)napuštene djece čiji roditelji uopće ne mare za njih i njihove ispite, asocijalna ponašanja i agresivnost. Puno je, previše roditelja poput francuskog književnika, pedagoga i političkog filozofa Jean Jacques Rousseaua koji je zbog osobne nebrige petero vlastite djece ostavio u sirotištima. Najlakše je svoju brigu prepustiti drugima.

U državi sve brojnijih ravnozemljaša okupljenih oko suludih antivakserskih teorija, školski sustav ili sustav obrazovanja, kako god ga nazvali to neće promijeniti suštinu, permanentno od učenika umjesto individua s izraženom željom preispitivanja dogmi stvara bolesnike s kompliciranim dijagnozama kifoze i skolioze te ostalim deformacijama kukova, koljena, ramena i laktova. Bitno je, naime, da su knjige, i one povijesne, (pre)velike. Torba je, shodno tome, zabrinjavajuće (pre)teška. Kao da se tako, po kilogramu, mjeri dječja pamet. Ili možda u nekoj devizi. Sjetimo se, recimo, saborskog zastupnika HDZ-a Ivana Milasa, inače „Čuvara državnog pečata“. Nitko nikada, doduše, nije shvatio što taj čuvar čuva, koji pečat i od koga, te što uopće znači državni pečat. Milas je, uglavnom, u studenom ‘95. u Saboru rekao da „u Austriji teleći mozak košta dvije njemačke marke, a tek ćemo vidjeti koliko vrijedi naš“.

Duboka teza

Naizgled bedasta, teza je ustvari duboka. U međuvremenu, cijena mozga još nije određena, težina izvagana, a vrijednost izmjerena. No ono što bi ga trebalo napuniti - udžbenički paket od doslovno dvadesetak kilograma knjiga i koji na tržištu postiže visoku cijenu - sugerira da su naši đaci besprijekorni, prosvjetni radnici savršeni, a obrazovni okvir koji im je postavila Država ponajbolji u Europi. Svakako je, samo nije tako. Nažalost, obrazovni sustav kao direktnu posljedicu svojih gluposti ima potkapacitiranost učenika od kojih je važnije održavanje na životu moćnog nakladničkog lobija, suptilnog zagovornika proizvodnje gomile nepotrebnih udžbenika, bilježnica, čitanki i svakočudnih radnih materijala. Proračuni tiskanja mjere se, vjerojatno, u milijardama kuna.

Koga od onih u Državi koji o tome odlučuju boli ona stvar što se dječja leđa presavijaju od opterećenja pod torbama prepunim nepotrebnim knjižurinama. Ortopedi se na sistematskim pregledima zgražavaju onime što vide. Pored toga se jadnoj djeci glave pune besmislenim činjenicama i životno neupotrebljivim gradivom. Obrazovanje nam definitivno ide krivim smjerom, s prioritetima koji ne zadovoljavaju dječju potrebu za informacijama i za razumijevanjem svijeta. Ne uči ih se učiti. Ne potiče se njihovo propitkivanje i radoznalost.

Još je Albert Einstein - za kojeg se, jel’, ne bi baš moglo reći da nije bio pametan, napredan, inovativan i kreativan - rekao da bi „kritičke komentare učenika trebalo prihvaćati u dobroj namjeri“. Rekao je i da „učenikovu neovisnost ne bi trebalo gušiti gomilanjem gradiva“. Odavno je Einstein prepoznao muke hrvatskog obrazovnog sustava koji sve radi suprotno njegovim razmišljanjima. Nije to, ni najmanje, zamjerka onim prosvjetarima koji svoj posao odrađuju korektno, prenoseći učenicima znanja potrebna za snalaženje u životu. Učenici moraju biti spremni, u ključnom trenutku odabira srednje škole i potencijalnog zanimanja, prepoznati vlastite afinitete. O tome im ovisi život, karijera, ispunjenje snova. No sputani okovima birokracije, ograničeni formularima, tablicama i zapisnicima, prosvjetari energiju rasipaju na formu umjesto sadržaj. Ne mogu im dovoljno pomoći. Osim onih rijetkih koji slobodno vrijeme provode pod svijetlom iznad kuhinjskog stola stalno tražeći način kako učenicima približiti gradivo i postaviti ispit tako da iz njega izvuku maksimum znanja, a ne da traže način kako učenika na neku fintu zeznut.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast