Još malo o poljoprivredi

Nedavno sam, za potrebe novinarske reportaže, posjetio tvrtku koja se bavi veleprodajom alata i opreme za vrt i poljoprivredu. Uspješni su, međutim, njihov je daljnji razvoj usko povezan s općim razvojem poljoprivrede u nas. Budući da su već 26 godina u tom poslu, a svaki su dan u kontaktu s agrarijama i vrtnim centrima diljem zemlje i inozemstva, zasigurno imaju što reći o toj temi. U podužem razgovoru dotakli smo se ključnih problema hrvatske poljoprivrede o kojima se govori već desetljećima.

No, samo se priča, a pomaci su neznatni. Štoviše, ima i koraka unazad. Tekuća virusna epidemija pokrenula je atavističke bojazni o nedostatku hrane na tržištu, pa čak i iskonske strahove o gladovanju, pa su se ovog proljeća značajno više kupovale motike i lopate, škare, kosiri i grablje. U agrarijama je više nego proteklih proljeća vladala gužva. Zlu ne trebalo, dio ljudi koji na selu ima komad zemlje naslijeđen od predaka, a dosad nisu o tome razmišljali, odlučio je raskrčiti okorovljenu zemlju i zasaditi pokoju gredicu salate, luka, mrkve, krumpira... Nek se nađe.

U krizama je samodostatnost, pogotovo hranom, ključna. Upravo je samodostatnost obitelji, zajednica i država bila proteklih desetljeća najviše na nišanu globalizacijske politike. Na mekan ili tvrđi način rušene su državne carinske zaštitne prepreke za domaće poljoprivrednike, ukidale se uvozne kvote i forsirala „sloboda kretanja robe“. Tako smo došli do toga da se na tržištu gotovo jedino nudi kineski češnjak, patagonijska lignja i španjolska paprika.

Na autarkiju se gledalo kao na anakron ekonomski sustav primjereniji gospodarstvu 19. stoljeća. Doduše, ekonomski snažnije zemlje ipak su svo vrijeme održavale vlastitu autarkiju namećući globalistički pristup onim slabijim i manjim državama. Tu je Hrvatska, oslonjena na turizam i rentijerstvo, pravi primjer neodržive ekonomije u kriznim vremenima. Na to nas je morala podsjetiti jedna viroza.

U tvrtki koju sam posjetio mnogo putuju, pa su primjetili da je od Portugala do Ukrajine samo u Hrvatskoj tako zapuštena zemlja. Isto tako jedino u Hrvatskoj, u nekadašnjoj „zemlji seljaka“, ne postoje dobro organizirane poljoprivredne zadruge kakve su upoznali primjerice u Sloveniji ili Italiji. Takve zadruge svome članstvu nude siguran otkup povrća, voća, mesa, samoniklog bilja, pa i gljiva.

Nije nama to nepoznato. Tako je uglavnom funkcionirala poljoprivreda u vrijeme socijalizma. Poljoprivrednici bi donijeli robu u otkupnu stanicu zadruge/kombinata i za to dobili novac. Štoviše, kamioni kombinata obilazili bi prema zadanom rasporedu u sela i zaseoke otkupljujući poljoprivredne „viškove“. Nije nužno vratiti socijalizam da bi se vratio zadružni sustav koji bi bio potpora malom poljoprivredniku. Ovakve bi otkupne stanice, putem zadruga ili javnih tvrtki, mogli organizirati i gradovi odnosno općine. Ako mogu osnivati razne razvojne agencije kojima se ne vidi svrha, mogli bi i poljoprivrednu firmu.