Jesu li radnici Uljanika povlašteni u odnosu na ostale radnike koju ne primaju plaću?

Svaka pomoć radnicima Uljanika i njihovim obiteljima više je nego dobrodošla. Takva se ocjena, naravno, može dati i sporazumu što ga je u ime uljanikovaca postigla udruga Blokirani s Hrvatskom udrugom agencija za naplatu potraživanja u kojem stoji kako će telekomi, banke i kartične kuće pričekati šest mjeseci sa svojim potraživanjima. Radnicima koji nisu primili plaću već sedam mjeseci takva odgoda - bez obzira što će računi jednom stići na njihove adrese - znači da će lakše "držati glavu nad vodom" narednih pola godine. A u tom će se roku valjda znati što će biti s njima i njihovim radnim mjestima u Uljaniku i 3. maju.

Dobre namjere koje stoje iza tog poteza dvaju važnih udruga nitko ne osporava. Briga za ljude trebala bi biti najvažniji posao i udruga civilnog društva i poslovnih udruga čiji je zadatak zaštita interesa njihovih klijenata - ali ne tako da se uništavaju životi i obitelji onih koji su, ne svojom krivicom, zapali u financijski ponor.

Briga države

Ali, uz svu dobrohotnost prema dogovorenom sporazumu, ipak trebamo postaviti pitanje - jesu li svi radnici bez plaće jednaki? Što je dozvoljeno uljanikovcu, treba biti dozvoljeno i onom tko je ostao bez posla u trgovini, medijima, pekari ili u kakvoj drugoj industriji. Zašto telekomi, banke, kartičari i druge visoko profitabilne tvrtke ne bi i njih pričekali s otplatom dugovanja ako dokažu da im je to potrebno jer su ostali bez posla ili ih je snašla neka druga nevolja?

Udruga Blokirani poručuje kako bi o svemu tome trebala brigu voditi država, a kako je ne vodi, oni su se pobrinuli za radnike brodogradilišta.

Politički profit

Briga za uljanikovce iznimna je socijalna tema proteklih mjeseci. S obzirom na njihovu brojnost, tradiciju i činjenicu kako su predstavljali industrijsku žilu kucavicu regije i cijele države, to je nužnost. Na pomoći s prošlogodišnjim plaćama Vlada i premijer Andrej Plenković još uvijek pokušavaju izvući izborni politički profit, dok lokalne vlasti pokušavaju pomoći koliko mogu sa svojim sredstvima. Od škopljenja mačaka u krugu brodogradilišta, do humanitarnih akcija, koncerata i prikupljanja pomoći za radnike bez posla - Pula i Istra dali su sve za Uljanik.

Ali, Uljanik nije jedina tvrtka koja je u problemima i čiji radnici ne primaju plaće. Sporazum kakav su dobili s agencijama za naplatu potraživanja trebali bi imati i drugi. Inače će se pokazati kako i u nevolji ima privilegiranih, te kako je Uljanik ostao "država u državi" i kad je propao.

Poznata je zatvorenost Uljanika prema javnosti i široj zajednici, a ta je netransparentnost i jedan od razloga njihova sloma. Da je vodstvo te kompanije nekome polagalo stvarne račune svog rada, kolapsa možda ne bi ni bilo. Danas Uljanikovcima treba pomoći, no izgubili su pravo da budu povlašteni u svojim nevoljama.