Jesu li nam nogometaši važniji od branitelja?

Diljem Hrvatske jučer se slavio Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja. Ovaj se praznik, poprilično kompliciranog imena, obilježava svake godine kao spomen na pobjedu u Domovinskom ratu. Na taj dan, 5. kolovoza 1995. godine, Hrvatska vojska oslobodila je okupirani Knin u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja, a na kninskoj tvrđavi zavijorila je hrvatska trobojnica.

Tradicionalnim, sedmim mimohodom hrvatskih branitelja proslavi se pridružila i Pula, odnosno cijela Istra. Uz taktove pjesme "Mi smo garda hrvatska, srca su nam junačka" veliki broj istarskih branitelja jučer je ponosno, uzdignute glave, koračao centrom grada. Osobno mi je, ali i kao izvjestitelju, bilo žao što mimohod ponosa i slave nisu u većem broju dočekali moji sugrađani i na taj način pokazali braniteljima da cijene njihovu žrtvu u ratnim vremenima. Ponešto ljudi mahnulo im je na Giardinima, no cijeli su put prošli bez pljeska i uzvika odobravanja, uz tek poneki snimak mobitelom turista koji su se pitali što se zapravo događa.

Istra je, nimalo ne sumnjam, ponosna na svoje branitelje, no to jučer nije pokazala. Barem ne u dovoljnoj mjeri. Sjetila sam se sa sjetom prošlogodišnjih sportskih uspjeha nogometne reprezentacije i vremena kada su pulske ulice doslovce gorjele od slavlja. Svi se ogrtali hrvatskom trobojnicom i crtali si kockice po licu. Jučer, unatoč pozivima organizatora, na prozorima nije bilo hrvatskih zastava, nije bilo ljudi koji bi, zajedno sa svojim braniteljima, proslavili Dan pobjede.

Jasno mi je da, u mirnodopsko vrijeme, sportski uspjesi razgale dušu svima, da nogomet ima posebne kohezijske učinke čak i na one koji ga inače na prate, kao i to da je od Domovinskog rata prošlo više od dva desetljeća. Ali zar naši dečki koji su se borili kako bismo mi u Istri nastavili živjeti daleko od rata, koji su obranili naš dom, ne zaslužuju veću javnu podršku? Jesu li nam doista nogometaši važniji od branitelja?

Istra je, na sreću, ostala pošteđena direktnih ratnih razaranja. Zločinačka JNA je, nakon mukotrpnih pregovora i bez ispaljenog metka, napustila Pulu te se na tadašnjoj Komandi na rivi zavijorio hrvatski barjak. No, upravo su Istrani dali nemjerljiv doprinos Domovinskom ratu. Tako se s ponosom često ističe da je odaziv na bojišnicu iz Istre bio najveći u Hrvatskoj. Istra je, ne zaboravimo, prihvatila i velik broj prognanika i izbjeglica, a mnogi od njih su nakon rata ostali, stvorivši ovdje svoj novi dom.

I tako, dok su naši dečki ratovali po Lici i drugim bojištima diljem Lijepe naše, istarski gradovi bili su uljuljkani u osjećaj sigurnosti. Ovdje se život često nastavio događati kao da rata nema, a tek povremena nadlijetanja vojnih aviona i crne vijesti s TV ekrana vraćale su nas u realnost rata. No, rata su itekako bili svjesni oni koji su autobusima odlazili na bojišnicu izvan Istre, njihovi roditelji koji su sa zebnjom očekivali vijesti s ratišta, obitelji, supruge i djevojke koje su ih čekale…

Iduće godine stoga, na osmom mimohodu, dočekajmo u centru grada naše junake isto kao i naše nogometaše. Mašimo im zastavicama, plješćimo im i pjevamo jer bez njih ne bi bilo najvrjednije stvari koju su nam podarili - slobode! Budimo svi zajedno s njima ponosni, jer oni to zasigurno zaslužuju.