Izolacija prije izolacije

Vanesa Begić

Ovih je dana jedan od vodećih talijanskih dnevnih listova, La Repubblica, prenio toplu ljudsku priču za koju u biti nije niti bitno gdje se dogodila, što se zemljopisnog areala tiče.

Naime, djeca starije osobe hospitalizirane zbog Covida-19 u jednoj talijanskoj bolnici, tražila su putem društvenih mreža djelatnika/cu te bolnice koji bi mogao pomoći njihovom ocu da se služi WhatsAppom, kako bi mogli izravno komunicirati i vidjeti njegovo stanje. I molba je urodila plodom. Našla se djelatnica koja je podučila oca kako da koristi aplikaciju i koji se sada svakodnevno čuje s najdražima.

Ova priča, koja se mogla dogoditi bilo gdje, pokazuje još jednom važnost tople ljudske riječi, sitnica koje itekako puno znače u teškim vremenima, te ukazuju koliko svijetle točke mogu popraviti stvarnost. U biti, sada su jedino važne svijetle, pozitivne priče, u ovom totalno nedefiniranom vremenu. Netko će reći, pa to je nešto najnormalnije, tko ne bi pomogao… No nakon što je već godinama došlo do iskrivljavanja vrijednosti na globalnoj razini, svaka lijepa priča itekako raduje.

Ovo je možda prvi put u recentnijoj povijesti kada imati ne znači toliko. Neizvjesnost je sada jača od materijalnog i povratak u prošlost/budućnost neće se dogoditi preko noći u ovoj utrci s preponama, koja se pokazala dužom nego što se mislilo.

Možda će se djeca ubrzo vratiti treninzima. I tu nije toliko važno hoće li i koliko biti uspješna, hoće li dogodine trenirati nešto drugo, hoće li im jednoga dana dojaditi. Bitan je sam taj čin treniranja, jačanja duha, duše i tijela, kao prvi korak povratka normalnom životu. Trening kao životna disciplina, i više od toga. To vrijedi i za glazbu, ples, svaka aktivnost ili hobi nekome su skoro cijeli život. Igraonice, učenje jezika, robotike, čegagod, sve je to dio odrastanja.

Ovi kratki zimski dani prebrzo prolaze, a čine se praznim, svi isti, samo što se drukčije zovu. Zato je, općenito, ta životna disciplina sada bitnija nego ranije.

Kada su vremena bila još "normalna", recimo prije godinu dana i ranije, mnogi su bježali u virtualne svjetove, kao što su par stoljeća unazad romantičari bježali u što drevnije i egzotičnije svjetove jer im je trenutni, aktualni svijet bio previše okrutan.

Prije nekoliko godina počelo se govoriti o hikikomorima. Ne, nije to marka motora ili automobila, već su to, uglavnom dečki i mladi muškarci (mada ima i cura i žena), u dobi od 18 do 30 pa i 40 godina, koji žive izolirano od svijeta. Žive s roditeljima koji su relativno dobrostojeći, ali uglavnom ne izlaze iz sobe, a iz stana ponekad ne izlaze mjesecima. Ne studiraju i ne rade, nemaju prijatelje uživo, ne zanimaju ih emotivne veze, noću su po netu, a danju spavaju. Ima ih po cijelome svijetu. Nije im dijagnosticirana psihička bolest.

Oni su u biti počeli izolaciju prije izolacije, prije lockdowna, korone, kada je sve bilo, recimo, normalno. Pitanje je sada, kada sve to jednog lijepog dana, a nadajmo se čim prije, završi, hoće li biti sve više i više hikikomorija koji će patiti od neke vrste stockholmskog sindroma, ili će svi početi sve više i više izlaziti, gajiti nove interese, baviti se sportom, rekreacijom, uvidjeti da život nije (samo) unutar četiri zida? Kakva će biti nova realnost?