Istra u uniformi

Afganistanski branitelj iz Pule Kristian Družeta, profesionalni vojnik velikog iskustva i ugleda, ukazao je u našem listu na još jednu raširenu predrasudu hrvatskog društva i politike. O njoj se ne govori često, ali uvijek je "tu negdje", ispod tepiha i u kuloarskim šaputanjima političara i medija. Riječ je o odnosu Istre i njezinih stanovnika prema Hrvatskoj vojsci i obratno – o tome kako Istrijani tretiraju oružane snage i njezine pripadnike. Družeta jasno i javno kaže da nije lako biti Istrijan u Hrvatskoj vojsci, da se Istru "percipira kao regiju koja nije zadovoljna u Hrvatskoj" te da pripadnici HV-a iz Istre ne mogu napredovati u vojnoj službi poput ostalih profesionalnih vojnika.

Nema razloga da ne vjerujemo vojniku Družeti čije tvrdnje pokazuju da se i u državnim institucijama njeguje negativni odnos prema jednoj od najuspješnijih hrvatskih regija, čije "nezadovoljstvo Hrvatskom" teško da postoji. Možda postoji nezadovoljstvo centralističkim načinom upravljanja državom, ali ono je uočljivo i u drugim regijama, iako je Istra jedina koja se zbog toga mora opravdavati. Niti jedna ozbiljnija istarska politička stranka, udruga ili ugledniji pojedinac u protekla tri desetljeća nisu javno izrazili nezadovoljstvo što je Istra sastavni dio hrvatske države, za što su prethodne generacije Istrijana odlučile još u rujnu 1943. godine.

Ali, ne treba ići tako daleko u povijest. Istra i Rijeka imale su najveći odaziv u postrojbe Zbora narodne garde i domobranske pukovnije Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. U obranu svih dijelove Hrvatske, od Dubrovnika do Like i Slavonije, išli su Istrijani svih nacionalnosti – Hrvati, Talijani, Srbi, Bošnjaci, Albanci... Poslije svega, u doba kad je rat za slobodu daleko od nas, Kristian Družeta svjedoči da su Istrijani "sumnjiva lica" u Hrvatskoj vojsci i da ne mogu napredovati poput, naprimjer, Slavonaca.

To je, naravno, skandal o kojem se treba očitovati i ministar obrane koji je odlučio vratiti vojsku u Pulu i oformiti vojarnu upitnog naziva "Hrvatski branitelji Istre", kao da je Istarsku županiju potrebno od nekoga vojno obraniti.

Ali, Istru je potrebno obraniti od politike koja je tretira kao regiju koja nije lojalna državi kojoj pripada. Hrvatske vojnike iz Istre ne smije se tretirati nepovoljnije od ostalih samo zato jer su rođeni u Puli jer su oni nastavljači tradicije istarskih ratnih brigada, baš kao što se pripadnici HV iz drugih regija pozivaju na tradiciju svojih očeva.

U odnosu Istre prema Hrvatskoj vojsci treba imati u vidu još jednu okolnost koja se često pogrešno tumači: demilitarizaciju poluotoka koji je stoljećima tonuo pod teretima vojnih utvrda, ratne luke, aerodroma s kapacitetom od stotinjak borbenih letjelica te tenkovske brigade u središnjem dijelu županije. Vojska je otišla jer nije imala što raditi u Istri, a Hrvatska danas ni nema vojnika i tehnike da popuni sve te baze. Isto tako, vojska i borbeni avioni nemaju što tražiti u turističkim regijama, u dijelovima Hrvatske gdje se najviše zarađuje i iz kojih se u velikoj mjeri financira državni proračun.

Predrasude o Istrijanima i Istri u djelu vojnih krugova nisu od jučer, ali treba ih zaboraviti već sutra. Kad je trebalo, cijela Istra obukla je uniformu Hrvatske vojske dok to danas bez oklijevanja čine oni koji su odabrali vojni poziv.