Istra s petokrakom

Trenutačno, Istra je jedini dio Hrvatske koja se ne srami svoje antifašističke povijesti, crvene zvijezde petokrake i spomenika palim borcima i narodnih heroja na njezinim ulicama i trgovima. Pula se ne srami Titova trga kao što su se navodni ljevičari i dugogodišnji SDP-ovci u Zagrebu posramili Trga maršala Tita, niti se iz njezinih ustanova, kao s Pantovčaka, uklanjaju biste Josipa Broza. Istarski političari, uz sve njihove nedostatke, ne povezuju posjet stratištima na kojima su fašisti ubijali civile i ratne zarobljenike s mjestima na kojima su na samom kraju rata streljani ratni zločinci, križari i nositelji ustaškog terora. Crvena Istra još uvijek pamti pet tisuća pripadnika poginulih Istrijana u borbama za oslobođenje svoje regije, Hrvatske i tadašnje Jugoslavije, 5.800 civilnih žrtava rata i 21.509 logoraša koji su s ove strane Učke odvedeni u fašističke i nacističke logore.

U narodnooslobodilačkom pokretu sudjelovalo je 28.754 stanovnika Istre, Hrvata, Slovenaca i Talijana, i njihovi se današnji unuci i praunuci ne srame istaknuti crvenu zvijezdu pod kojom su izbacili fašiste sa svoje zemlje te je priključili hrvatskoj državi.

Istarski antifašizam imao je specifičan put koji nije započeo 1941. godine raspadom kraljevine Jugoslavije nego dvadesetak godina ranije djelovanjem Mussolinije fašističke Italije i njezinih naseljenika u Istru. Patnja Istrijana, posebice istarskih Hrvata i Slovenaca započela je njihovim iseljavanjima u Jugoslaviju. Od 1926. do 1943. specijalni sud za zaštitu talijanske fašističke države poslao je u zatvor ili prognao iz Istre 692 Hrvata, koji su se već tada organizirali protiv fašističke strahovlade.

Sudjelovanje Istrijana u NOB-u u organizaciji Okružnog komiteta KPH za Primorije i Osvobodilne fronte Slovenije započelo je u ranim ratnim danima, da bi prva oružana formacija – Prvi istarski partizanski odred – bila formirana u ljeto 1942. godine. Istarski antifašizam potvrdio se kroz borbu protiv okupatora, najprije protiv Italije koja je kapitulirala 1943., a potom i protiv Hitlerove Njemačke čiji je konačni poraz zabilježen 7. svibnja 1945. oslobođenjem Pazina i Pule. Istarskim partizanima, antifašistima koji nisu bili samo članovi Komunističke partije, Saveza komunističke omladine i Antifašističkog saveza žena, priključila se cijela hrvatska i slovenska Istra kako bi se fašizam što prije otjerao iz ovih krajeva. Nezaobilazna je uloga katoličkih svećenika koji su u najtežim trenucima borbe protiv antifašizma sačuvali identitet Istre kakav je on uvijek bio.

Glas Istre, osnovan kao partizansko glasilo čiji je prvi glavni urednik Ljubo Drndić u rujnu 1943. napisao povijesnu pazinsku deklaraciju o ujedinjenju Istre s maticom domovinom Hrvatskom – ostao je glasilo antifašističke Istre do današnjih dana. Nitko u Istri i čitavoj Hrvatskoj nema razloga sramiti se svojih roditelja, djedova i pradjedova, odnosno crvene zvijezde petokrake, partizana i narodnih heroja koji su pobijedili najmračniji izum dvadesetog stoljeća – fašizam i nacizam.