Istarski Černobil

Projekt županijskog centra za gospodarenje otpadom Kaštijun izaziva javne polemike i dvojbe građana od kada se o njemu, još prije desetak godina, počelo govoriti. Prve kritike bile su zbog lokacije i čule su se iz redova zelenih udruga i organizacija civilnog društva. Tvrdilo se da lokalna samouprava pokušava sagraditi smetlište s pogledom na more koje će ugrožavati okoliš umjesto da ga zaštiti te kako je tehnologija koja će se u Kaštijunu primjenjivati nepoznata i nepouzdana.

Danas, godinama nakon prvi polemika o Kaštijunu za kojeg su tehnološki stručnjaci tvrdili da se radi o high end projektu bez mana, odlagalište stoji na slabim nogama. Umjesto automatskog rada na zbrinjavanju otpada i njegovom pretvaranju u energente, radi se ručno, postrojenje koja je koštalo tridesetak milijuna eura neprekidno se kvari, dok je konačni proizvod od kojeg bi trebali dobivati energiju novo smeće jer energanu nitko nije sagradio. Drugim riječima, na Kaštijunu se od smeća pravi novo smeće koje će se zbrinuti, izgleda, u susjednoj Bosni i Hercegovini. Trošak je dvostruk – obrada otpada na Kaštijunu dosta košta, a trebat će platiti i odvoz bala novo oblikovanog smeća u drugu državu.

Kao u lošem vicu, ni to nije sve. Grčka tvrtka koja je sagradila županijski centar za gospodarenje otpadom napravila je četiristotinjak propusta pa cijeli pogon jedva funkcionira – pa se postavlja i pitanje zašto je u tim uvjetima uopće počeo raditi odnosno zašto su loši radovi plaćeni? Pitanje je još aktualnije kad se vidi da centru pod hitno treba još šesnaest milijuna kuna koje će, na kraju, platiti građani.

Kaštijun je jedan od dva županijska centra za gospodarenje otpadom u Hrvatskoj. Drugi je Marišćina kod Rijeke – gdje se obližnji stanovnici dave u smradu tako da će ga vjerojatno zatvoriti – ali i drugi gradovi, poput Zagreba, imaju problem sa smećem i njegovim pretvaranjem u biomasu kojom će se grijati stanovi ili proizvoditi električna energija. Problema sa sličnim luksuznim smetlištima ima po cijeloj Europskoj uniji – sagrađeno ih je oko 400 i većini nedostaje energana u kojoj će se njihovi proizvodi reciklirati na predviđeni način.

Moglo bi se reći – Kaštijun nije samo domaći, nego i europski problem. Ne samo zato jer je plaćen novcem iz europskih fondova nego i zbog sličnosti nacionalnih administracija da ne provode politiku koju su dogovorili. Možda je uzrok u činjenici da smo, očito ne jedini, prihvatili neodrživu zelenu agendu o održivom razvoju. Pristali smo na prekratke rokove i neprovjerene tehnologije kako bi se ostvarili ciljevi koji zamišljaju političari, a poznato je da se njihove granice baziraju na izbornim rokovima. Tako se dijeli europski novac i u datim rokovima treba ga potrošiti. Kaštijun bi, nažalost, mogao postati istarski Černobil ne pronađu li se načini da ga se dovede u red. Doduše, ne može eksplodirati, ali može zasmrditi i zagaditi sve oko sebe.