Od nemoćnog, sterilnog te u vremenu zaostalog, nesuvremenog hrvatskog SDP-a, stranke golemog socijalno-demokratsko-liberalnog potencijala koja je prije srljanja u maglu predsjednika Peđe Grbina još nešto značila, čak i u razdoblju pomalo infantilnog ali, na neki način, potentnog mu prethodnika Davora Bernardića, u ovom momentumu iritantniji su jedino srpski predsjednik Aleksandar Vučić, nacionalističko-mitomanski orijentirani patrijarh Porfirije i sva ta beogradsko-vikendaško-čaršijska gungula koja se bori za svoj dio Knez Mihajlove ili Tašmajdana, te koridor na kojem će, neki samo bučno, a neki s pokušajem nasilja, prosvjedovati, prijetiti ili loše artikulirati svoje stavove prepune mržnje, osjećaja intenzivne odbojnosti koji je programiran da izlazi iz srpskih političkih i crkvenih centara moći.

Ovdašnji je SDP, naš, hrvatski, iritantni rekosmo, stranka nesposobnih, karijerama opterećenih mediokriteta koje predvodi bezlični, birokratizirani, amorfni Peđa Grbin. Na čelu s njim SDP-ovci uništavaju ono što su njihovi prethodnici stvarali - "račanovci" prije svega, kakvi god bili - osnažujući vrijednosti koje su Hrvatsku vodile prema Europi.  

Četvorka opasnih ideja

Paralelno s retrogradnim procesima unutar SDP-a, službeni Beograd, u četverokutu - Aleksandar Vučić (pokrovitelj: Vojislav Šešelj), Ivica Dačić (pokrovitelj: Slobodan Milošević, Mirjana Marković), Aleksandar Vulin (pokrovitelj: Slobodan Milošević) i Ana Brnabić (pokrovitelj: Aleksandar Vučić) - nositelj je opasnih ideja koje pripomaže patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije. Naivnim zagrebačkim intelektualcima lijeve provenijencije donedavno je bio poželjan sugovornik, jer oni, jadni, nisu prepoznavali loše prikrivene velikosrpske stavove „prijatelja patrijarha“, iako su bili vidljivi iz aviona. Samo je trebalo progledati, a ne glumatati i okretati glavu pred čovjekom koji je u krvotok agresivnog srpskog nacionalizma ne previše sofisticirano ubrizgavao nove količine mržnje, isključivosti i ratobornosti.

Porfirije je, dakle, okupljao tamošnju političku elitu, pustio je da se u njegovoj organizaciji ona sastaje i raspričava te na jednom mjestu i u jednom terminu saznavao tko što misli. I čim se, nema tome puno vremena, dokopao Beograda, razgolitio se do kraja. Razotkrio se kao veliki zagovornik promjena granica, novih srpskih osvajanja i ratova te veliki poštovatelj osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Kružok oko Vučića i Porfirija profašističkim, ksenofobnim i šovinističkim politikama gura ovaj dio Europe u nove sukobe, za što Srbima, jedinim Europljanima koji podržavaju rusku agresiju na Ukrajinu, nije potrebno više od ideje njihovog besmislenog okupljanja kroz sintagmu „srpski svet.“

Na prvu, površno je i uvredljivo, blasfemično, stavljati Peđu u istu rečenicu s okorjelim četnicima, Vučićem i Porfirijem, koji je, podsjetimo, jednu četničku, o popovim, Đujićevim kokardama na glavi, zborno zapjevao što je zabilježeno, objavljeno i javno pečatirano. No samo naizgled nema te famozne poveznice... Ima je, ima, doći ćemo i do toga…

Autokrat i eliminator socijaldemokrata

Nastranu ideološke platforme i sustavi vrijednosti koji su, srećom za nas u Hrvatskoj, kod Peđe i Vučića drugačiji i nepodudarni. Vučić je, bez imalo političke korektnosti, dužne pažnje i poštovanja prema predsjedniku neke države, čisti, stopostotni autokratski vladar spreman žrtvovati i teško uspostavljeni mir na Balkanu samo kako bi on politički opstao u Srbiji.

Grbin je, nasuprot njemu, samo izrazito loš, neuvjerljiv političar nesposoban artikulirati Hrvatskoj nužno potrebne lijevo-centrističko-socijalno-liberalne stavove tolerantnosti i poštivanja različitosti. On je, ali to je interni problem SDP-a, eliminator socijaldemokrata kao što je to pesticid za insekte, ogoljeli, mali, stranački despot, Staljinov Lavrentij Berija koji nepoćudne i drugačije poput šefa zagrebačkog SDP-a Viktora Gotovca baca u Lubjanku, vagonom otprema u Sibir ili izgurava na rub provalije. Dugom ručicom na koncu ga je i gurnuo, a ovaj se strovalio tako i toliko da se više neće politički oporaviti.

Ono što veže, konačno smo i do toga došli, Grbina i Vučića, to je da i jedan i drugi svojima nanose štetu: Grbin izostankom bilo kakve suvisle, provedive, dobro osmišljene politike propušta Hrvatskoj ponuditi nešto drugačije od HDZ-a koji je i pod pritiskom afere oko Ine stabilan; Vučić mržnjom, netrpeljivošću, gangsterskim pristupom i ponašanjem ionako demokratski deficitarnu Srbiju pozicionira na zadnja mjesta ljestvice slobodnih, otvorenih i progresivnih društava.

Oboje su, i Grbin i Vučić, krajnje predvidivi. U narednom razdoblju prvi će se, iako je političar bez strasti i erosa, a njegova politika nije nimalo seksi i privlačna, nasloniti na Možemo! i raširiti im noge: sugestivno, podat će im se kao, valjda on misli, jačem partneru gubeći svoju identifikaciju i identitet, utapajući se u pokretu i platformi koja će SDP-u vezati uteg oko nogu bacajući ga u dubine iz kojih se, potonuo do samog dna, neće vratiti. Drugi će, notorni Vučić, neokrunjeni srpski kralj, kralj bez (dovoljno) velikog kraljevstva, bez srpskog imperija koji uskoro ide u „minus 1“ zbog konačnog gubitka Kosova, ako treba i tenkovima spriječiti revoluciju, evoluciju i bilo kakve promjene u državi najnekonzistentnije politike u Europi. On će ga već nekako staviti svojima…

I za Grbina i za Vučića vrijedi isto ono što je indijski premijer Narendrom Modi na summitu Šangajske orgamizacije za suradnju rekao ruskom vlastodršcu Vladimiru Putinu: demokracija, diplomacija, dijalog.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast