Impotentni, nezdravi ili licemjerni?

Što to ne valja s našim narodom? Koristimo malo kontracepcije, imamo sve manje obavljenih pobačaja, a opet nam je prirodni priraštaj u negativnom. Jesu li ljudi iz Hrvatske zaista seksualno pasivni i nezainteresirani?

Iz podataka koje je nedavno u Puli iznijela Maja Sporiš, predsjednica SDP-ovog Foruma žena, dalo bi se tako zaključiti, ali nas je odmah i upozorila da podaci, sasvim sigurno, ne odgovaraju istini. To se valjda odnosi i na opći i javno dostupan podatak Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo da je od 6.145 pobačaja zabilježenih u 2017. godini u cijeloj Hrvatskoj njih 1.326 bilo spontanih, 2.416 legalno induciranih, a 2.403 pod kategorijom ostali, odnosno onih obavljenih zbog zdravstvenih razloga.

Godine 2016. bilo je više od 2,5 tisuće abortusa, deset godina prije toga više od 4,7 tisuća. Pobačaji na zahtjev iz godine u godinu padaju, sasvim sigurno i dobrim dijelom zbog priziva savjesti liječnika i bolnica, ali to još nije, pa ni neće, dovesti do povećanja natalitetnih brojaka. Na činjenicu da broj pobačaja nije u korelaciji s brojem rođenih upozorili smo još lani kad smo već tada uočili da se termin "ostali pobačaji", što se odnosi na malformacije ploda i slično, javlja češće u onim sredinama gdje je prisutnije prizivanje savjesti na prekid trudnoće, nego u sredinama gdje ga nema uopće, poput Pule i Rijeke.

A priziv savjesti ginekologa postao je sveprisutan u slavonskim bolnicama. U Zagrebu je, kaže Sporiš, veliki broj ginekologa posegnuo za tim instrumentom pa su žene prisiljene odlaziti u bolnice gdje ih nitko neće osuđivati zbog tako teške odluke kakav je pobačaj. Odlaze čak i preko zapadne državne granice. I u Dalmaciji je priziv savjesti u trendu (izuzetak je Šibenik), a što se ide južnije, to je mogućnost žena da odluče o svom tijelu, izgleda, sve manja.

U Istarskoj je županiji prije dvije godine obavljeno 274 legalno induciranih pobačaja od 549 svih pobačaja, dok je u Primorsko-goranskoj bilo 179 abortusa od 336 svih pobačaja. Pobačaji na zahtjev u sredinama gdje takav zahvat nije stigmatiziran čini dakle oko polovicu svih pobačaja. U Dalmaciji ili u Zagrebu, na primjer, sasvim je suprotna situacija. U metropoli je od 815 svih pobačaja bilo tek 315 pobačaja na zahtjev, a u Splitsko-dalmatinskoj županiji od ukupno 467 pobačaja bilo je samo 69 abortusa. Dakle, ako te podatke prihvatimo ozbiljno, to bi značilo da žene u tim sredinama imaju daleko više problema s iznošenjem željene trudnoće, što je svakako i pljuska našem zdravstvenom sustavu i fenomen koji traži ozbiljne mjere. Iščitamo li pak te podatke između redaka, mogli bismo zaključiti, i unatoč sveprisutnim prizivima savjesti, da abortuse netko ipak obavlja, ali ih skriva pod nužne medicinske zahvate.

Jesmo li mi dakle seksualno neaktivni, jesmo li neplodni i nezdravi, ili smo samo strahovito licemjerni?