Ima li nade za ljubav?

Vanesa Begić

Premda je koronavirus već drugu godinu zaredom usporio, nije u potpunosti zaustavio razne komercijalne, promotivne aktivnosti vezane uz Valentinovo, koje (p)ostaje sve više komercijalni blagdan, dan ili što već.

U doba kada je govoriti o ljubavi zahtjevnije nego ikada, kada je ona, kolikogod prožvakano i otrcano zvučalo, potrebnija nego ikada ranije, i kada je ima sve manje i kada je sve teže voljeti i biti voljen, sladunjavih ponuda i poruka ne nedostaje. Sve za biznis.

Kolikogod se prije dvije godine govorilo o tome da će jednom, kad sve to prođe, svijet biti bolje mjesto, odnosno da će ljudi na njemu biti bolji, od pomaka niti p, dakako uz pokoji svijetli izuzetak, poput umirovljenika koji je dao svoju ušteđevinu za potrebite i za zdravstvo.

Sve više razvoda, nasilja, problema u obitelji čemu je, zasigurno, donekle i na neki način kumovala korona, ali ne i samo, govore o tome da ljubavi ima sve manje. Dakako, ne svugdje, i dakako da veseli vidjeti ljude treće životne dobi kako šeću držeći se za ruke, nakon što su u nekoliko desetljeća braka preživjeli uspone i padove, odgojili djecu, donekle i unuke te se i dalje poštuju, cijene i vole. Baš ih je lijepo vidjeti. Poput neke nade, da svjetlo i dalje postoji i u ovim podosta tamnim vremenima.

Brojni slučajevi nasilja, kako nad ženama, tako i nad cijelim obiteljima, djecom, napuštena djeca, a s druge strane vrlo težak put do usvajanja djece, ukazuju da nešto ne štima. A nikada se toliko nije govorilo o emancipaciji, prevenciji nasilja, nikada toliko forum kazališta, radionica, projekata, (izvan)školskih sadržaja, no sve se to negdje "gubi" po putu. Nekada je ''opravdanje" za nasilje i za sve ono loše bila neukost, a sada? Korona? Internet?

Uvijek se govori o tome da neke udruge previše ističu pitanja nekih prava zanemarivši pri tome druga prava, iako bi emancipacija trebala biti nešto što se podrazumijeva, postojati bez posebnog isticanja, biti nešto posve normalno. Da žene imaju, bez posebnog naglašavanja, bez posebne borbe, status, plaću, posao, titulu, štogod, napredovanje i karijeru zbog svojih sposobnosti, a ne samo zato što su žene već zato što to zaslužuju svojim radom, znanjem i sposobnostima. Bit će bolje i kada se ne bude govorilo (samo) o ljepšem, nježnijem spolu. Što ljepota ima s tim?

I dalje je kod mnogih aktualna teza da treba odgajati djevojčice da se znaju braniti. No, nikada se dovoljno ne naglašava da treba odgajati i dječake da budu dobri prema ženama, odnosno prema svakom biću. Kada se to više neće trebati spominjati, kada ti odgojni principi i njihov rezultat budu bili nešto najnormalnije, što nije potrebno stalno naglašavati i potencirati, tada će društvo biti bolje. Odnosno onakvo kakvo bi trebalo biti.

Optimist s napola punom čašom (pjenušca), kaže da ima nade za Valentinovo i za ljubav. Dokaz tome su oni pripadnici treće dobi koji se drže za ruke. Bez pohađanja posebnih radionica. Uz staru, dobru životnu školu. Ima li nade za ljubav?