Igre oko biračkog tijela

Ilustracija

Uznapredovale su rasprave o tome da će u Hrvatskoj održavati naredni izbori. Do redovitog izbornog roka, doduše, ima još više od dvije godine što se tiče izbora za Hrvatski sabor, ali medije i opoziciju zainteresirao je fenomen velikog broja birača u biračkim popisima, kao i neravnomjerna zastupljenost birača u odnosu na broj izbornih kandidata prema postojećim izbornim jedinicama. Vjerojatno će se rasprava nastaviti i na temu izbora broja zastupnika nacionalnih manjina kad Državni zavod za statistiku objavi i podatak o krvnim zrncima hrvatskih državljana.

U igrama oko budućeg biračkog tijela opozicija traži promjenu izbornog zakona; to je ideja SDP-a, a tome su se priključili i neki stručnjaci i analitičari, odnosno nevladina udruga GONG koja predlaže zakon o izbornim jedinicama vrlo sličan onome kojeg su predložili majstori s Iblerova trga. Riječ je o podjeli na manje izbornih jedinica, pa bi, naprimjer, Istarska županija imala zajedničke izborne listiće s cijelom Primorsko-goranskom i Ličko-senjskom županijom. Očito je da bi takva podjela odgovarala velikim strankama – ako to SDP uopće jest – odnosno HDZ-u, dok bi regionalci poput IDS-a ili stranke LIPO ex-hadezeovca Darka Milinovića mogli lipo gledati kako im je Markov trg sve udaljeniji.

Pojavile su se i zamisli da unutar postojećih izbornih jedinica svaka daje onoliko zastupnika koliko ima birača, dakle manje nego prije jer se Hrvatska, po rezultatima popisa, smanjila na oko tri milijuna i 800 tisuća stanovnika, što bi moglo smanjiti broj saborskih zastupnika. Pojavljuju se i druge računice. Recimo, kako to da imamo tri milijuna i 700 tisuća birača na toliko stanovnika. Pri tome se, ipak, radi o lažnom fenomenu jer se kao birači ne broje oni koji ne žive u Hrvatskoj, ali imaju pravo glasa.

Točnije, ako se iselilo oko 300 tisuća građana, uglavnom u zemlje Europske unije, oni nisu izgubili biračko pravo. Mogu glasati na listi za dijasporu – ako su prijavljeni na Malti, u Irskoj ili Danskoj – ili kod kuće, ako još imaju prebivalište unutar zemlje. Baš kao što glasuju hrvatski Srbi koje SDSS autobusima dovozi na izbore iz Srbije i BiH. Nesrazmjer, dakle, nije toliko velik i ne radi se o neviđenom fenomenu. U BiH ima oko stotinu tisuća birača s pravom glasa na hrvatskim izborima, a u Europi ih ima još tri puta toliko. Kao da smo zaboravili da se glasa i u Australiji, gdje čak i četvrta generacija iseljenika ima putovnicu te ima priliku sudjelovati u državi u kojoj nikada nije bila.

Jasno je da se izborno zakonodavstvo, sukladno popisu stanovništva, treba urediti najkasnije godinu dana pred izbore. Znači, u roku od godinu dana, pa pritom ne bi trebalo zanemariti da bi trebalo uvesti e-glasanje preko sustava e-građani ili na drugi način kojem može pristupiti i "nova dijaspora" iz EU zemalja.