Iza državne odluke o slanju Mirele Čavajde u susjednu, (po)nekad bratsko-prijateljsku, a (po)nekad ogavno-iritantnu Sloveniju, ovisno o statusu Piranskog zaljeva i izborima koji se odvijaju ovdje ili tamo, iščitava se jeftina poruka da je žena - stoka. Evo, oni koji bi to trebali, zbog priziva savjesti, koje mnogi u tim kutama inače i nemaju previše, neće izvesti zahvat. Boli njih za Čavajdu, kao da je žena krava.

Nije Stari bio lud. Tako su iz dragosti, ljubavi i odanosti Tita zvali njegovi sljedbenici - Stari. Sjećam se, još kao dijete, kad bi se pojavio na televiziji, ukućani bi rekli - pst, Stari priča. Tamo negdje krajem ‘79. zdravstveno stanje maršala, revolucionara i državnika ozbiljno je zakuhalo. Znalo se da povratka nema, vrag je došao po svoje. Nataložila se u tijelu nekadašnjeg Staljinovog mezimca, a potom ozbiljnog protivnika, gomila stresova. Neki su vezani uz Drugi svjetski rat, a neki su definitivno posljedica bonvivanskog i hedonističkog života: masna klopa, vrhunski francuski konjak i Castrove kubanke, noći brijunskih tulumarenja sa Sophiom Loren, Elizabet Taylor, Ginom Lollobrigidom i Brigitte Bardot.

Svi putovi vode u Ljubljanu

Stari je znao besramno šarmirati. Išlo je dok je išlo. Svemu dođe kraj pa je tako posljednje mjesece, tjedne i dane u travnju i svibnju ‘80. godine Tito proveo u ljubljanskoj bolnici, daleko od blještavila i elitizma kojima je bio okružen za života. (Pre)dao se u ruke Slovencima. Očito nije vjerovao ni Hrvatima ni Srbima. Kad zagusti, svi putovi vode u Ljubljanu. I ova usrana država, kad ne zna što bi s trudnicom koja zbog tumora svog nerođenog djeteta želi prekid trudnoće, upućuje na - Ljubljanu. Jer ovdje, kao, nitko ne zna obaviti zahvat kojim će dokrajčiti agoniju Mirele Čavajde.

Nude joj inducirani porod, a ona želi, očito ideološki, svjetonazorski i kršćanski neprihvatljivo za one koji o tome odlučuju, prekid trudnoće. Između oba procesa golema je razlika. Inducirani porod, koji ona ima pravo izbjeći, sa sobom nosi niz situacija koje Mirelu Čavajdu mogu emotivno slomiti i uništiti. Oni koji, dakle, o tome odlučuju, odlučili su mrcvariti izmrcvarenu ženu. Odlučili su joj raniti izranjavano srce. Odlučili su se na njoj politički i medicinski iživljavati. Odlučili su se da Čavajda mora patiti zbog izdaje nacionalnih interesa i sramote.

Eee, nije Josip Broz bio glup! Znao je drug Tito, duboko u sebi znao je da će ga, ako ostane u Zagrebu, u nekadašnjoj prijestolnici sramotne NDH, ne bude li imao sreće u nekoj od noćnih smjena zapasti neki ustaški mesar koji će ga izmesariti. I zato je glavom bez obzira pobjegao u Ljubljanu…

Bešćutna administracija

Ministar zdravstva Vili Beroš doimao se ozbiljnim čovjekom koji je Hrvatsku sretno i spretno proveo kroz korona krizu. U trenucima općeg straha od nepoznate bolesti zvučao je racionalno, posloženo i sigurno. Nigdje panike. Penso pozitivo. A Beroš danas? Hladni, proračunati gad. Kao Hrvat, katolik, ministar, muž i otac, kakav čovjek moraš biti da nisi u stanju pozvati i primiti Mirelu Čavajdu, jadnu ženu koja u svojoj utrobi nosi sina s teškim i smrtonosnim tumorom, pa da je iskreno, očinski i ljudski, a ne licemjerno, politički i ministarski, uhvatiš za ruku, ako imaš imalo srca pustiš i suzu raspekmezivši se nad boli, tugom i očajem bespomoćne trudnice čiji život nakon proživljene traume više nikad neće biti isti.

Bešćutna državna administracija, na čelu s Vilijem Berošom, dosad čak i simpatičnim, a od danas gadljivim zdravstvenim poglavnikom, odlučila je i javno poručila utučenoj majci: “Ti ženo, Čavajda, ‘oš inducirani porod ovdi oli bjež’ u Sloveniju”. Ni grama samilosti, milosti, milosrđa i ljudskosti. Iza državne odluke o slanju Mirele Čavajde u susjednu, (po)nekad bratsko-prijateljsku, a (po)nekad ogavno-iritantnu Sloveniju, ovisno o statusu Piranskog zaljeva i izborima koji se odvijaju ovdje ili tamo, iščitava se jeftina poruka da je žena - stoka. Evo, oni koji bi to trebali, zbog priziva savjesti, koje mnogi u tim kutama inače i nemaju previše, neće izvesti zahvat. Boli njih za Čavajdu, kao da je žena krava. Znao je Tito, dobro je znao, i predobro, da u Zagrebu baš kad zatreba - nema čovječnosti. Zato je i kidnuo u Ljubljanu.

Dehumanizirani ministar

Taj Beroš... Stvarno je djelovao pristojno, toplo, suosjećajno: kao liječnik kojem vjeruješ i s punim mu se povjerenjem daješ u ruke. Djelovao je kao obiteljski čovjek koji poštuje ženu. I njeno pravo da u najvećoj boli ipak sama odluči što će i kako učiniti u slučaju poput ovog Mirele Čavajde.

Beroš je samo trebao pokazati da je čovjek. Umjesto toga ispao je jeftini, birokratizirani, isformalizirani i dehumanizirani ministar koji je u praksu proveo sramotnu odluku tajnog, okultnog, liječničkog zbora, okupljenog pretprošle noći u tamnom, neprozračnom, podrumskom prostoru s ceremonijal majstorom i obredom prinošenja nevine žrtve u obliku mlade trudnice i njenog djeteta s neizlječivim tumorom…

Ta se grupa idiota, koja se redovito sastaje kako bi utekla dosadnjikavim ženama i uživala u blagodatima jedva punoljetnih studentica, napila nevine dječje krvi. Uzela je dušu majci. Poslije se opijala do besvijesti. Sprdala se s Mirelom Čavajdom. Onda su antikvintetnim, elektromagnetnim telegrafom iz 19. stoljeća, radi onemogućavanja presretanja komunikacije, poslali šifriranu poruku zdravstvenom poglavniku Berošu s jasnim ciljem da u mainstream medijima pažljivo i mudro, kako samo on to zna, iskomunicira njihovu odluku po kojoj… bla, bla, bla...

Brižni Beroš, bez jasnog stava i ispod glasa nešto je izbrbljao i utekao u svoju sobu. Zgadilo mu se sve, smučio se sam sebi. Sve te laži. Kao i Tito koji je u kriznim trenucima imao svoje male obrede samozadovoljavanja, natočio si je francuski courvoisier i zapalio najfiniju kubansku cohibu. "Mala", izderao se na tajnicu. "Zovni onu Čavajdu". Čuo je kako se podiže poklopac telefona, čuo je spajanje linija… "Ne, ne stani. Spuštaj to. Neću da je čujem". Odustao je. Natočio si je još prst. Povukao još dim. I pomislio - kako je lijep ovaj život! Je, njemu, ali ne ako si Mirela Čavajda u Hrvatskoj!

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast