I novac je izgubio vrijednost

Svako jutro kad se oblačim gurnem ruku u džep i izvadim dvije novčanice: jedna od sto i druga od pedeset kuna. Griju se u džepu već devet dana, dva bezvrijedna komadića papira. Ono malo što mi treba za dnevnu prehranu plaćam karticom, na jednak način punim rezervoar pa postupno gubim odnos s papirnatim novčanicama s kojima u normalna vremena svatko održava društvene odnose.

S obzirom da se život u zajednici ugasio i novac je izgubio vrijednost. Sitni detalj osobnog života postaje planetarni. Dok susjedi Talijani umiru, na TV ekranima vrte se isti promidžbeni materijali: kolo idiličnog vodenog mlina Mulino Bianco i dalje se vrti, skuplja se društvo za stolom ispod ruze i toči se crno vino Tavernello... Talijanska modna kuća Fendi (poznati proizvođač ženskih torbica) promiče svilenu zaštitnu masku smeđe boje s originalnim dizajnom koja se prodaje po cijeni od 190 eura. Marketinška poruka je originalna: "Con Fendi ti difendi" (S Fendi maskicom se zaštićuješ). Konzumeristička logika je neumitna, izdržljivija je od samog virusa. Ipak, iz dana u dan, pod pritiskom nevjerojatne eskalacije umrlih, javnost postupno ulazi u labirint izgrađenog (prividnog) blagostanja.

Tokom emisije posvećene dramatičnom stanju u regiji Lombardija (jedna od najbogatijih regija u Europi) jedan je novinar iznio potresni podatak: od deset umrlih devet njih podlegne virusu jer nema pristup krevetu u intenzivnoj njezi. Ne može dobiti elementarnu zdravstvenu zaštitu jer jednostavno takvih mjesta ima premalo. U kritičnoj situaciji širenja zaraze bolnice ne mogu pomoći. Kako se zdravstveni djelatnici ponašaju u situaciji nestašice? Imam pouzdani odgovor: prednost imaju oni koji imaju veće šanse preživjeti, između četrdesetogodišnjaka i osamdesetogodišnjaka prednost ima prvi.

U vrijeme pandemije lakše je doprijeti do suštine novca, odnosno lakše je razlučiti bitno od nebitnog. Modna kuća Fendi i dalje živi u nebulozama mojih 150 kuna koji se griju u džepu. Nemoćni penzići koji umiru u hodnicima bolnica u Lombardiji pripadaju drugom svijetu. Svi smo nekako tu, u labilnoj ravnoteži između prividnog i stvarnog blagostanja. Pitaju se, zašto se u Italiji umire više negu u Njemačkoj? Odgovor stiže neumitan, poput strijele: talijanski zdravstveni sustav raspolaže s 5.000 respiratora, sad je mehanizam proradio i vlada je našla dodatnih 3.000 respiratora. Njemački sustav raspolaže s 28.000 respiratora i trenutno stižu u bolnice dodatnih 8.000 mašina koje spašavaju život. Lombardija se po proizvedenom bogatstvu nalazi u samom europskom i svjetskom vrhu. Zdravstveni sustav te regije raspolaže s 1.250 ležaja u intenzivnoj njezi, do 2018. godine bilo ih je 859. To su podaci talijanskog ministarstva zdravstva koji podsjeća da je iskorištenost dosegla 80 posto, još malo pa će sustav kolabirati.

U regiji Marche, jednako bogata regija, trenutno je 119 bolesnika smješteno na intenzivnoj njezi. Brojka nije impozantna, ali postaje problematična kad se utvrdi da tih 119 bolesnika pokrivaju 98 posto raspoloživih ležaja, regija je na pragu kraha. Regija Ligurija ima 146 mjesta u intenzivnoj njezi, a trenutno u njima se liječi 112 zaraženih. Srećom virus je pogodio sjeverni dio Italije jer na jugu stanje sa zdravstvom je daleko lošije. Od Kampanije pa do Sicilije na svakih 100.000 stanovnika ima u prosjeku manje od osam mjesta za intenzivnu njegu.