I JA IMAM KORONU! Kako sam saznao? Čista slučajnost!

Robert Frank

Imam koronu! Taj uskličnik izgleda glupo, možda i malo nepotrebno, no ipak malo naglašava i dočarava (polu)dramatičnost situacije. S koronom nije baš za hvaliti se, kao kod dobivanja neke stručne nagrade, javne pohvale ili solidnog dobitka na lotu. No dogodilo se, negdje putem sam je pokupio.

Potrefilo me, neočekivano, valjda sam naivno mislio da će me zaobići ili da sam nedodirljiv, a sad sam, eto, ipak malo iznenađen njenim boravkom u mom tijelu. Možda je zaraza i bila neminovna. Puno se krećem, pazim koliko mogu, ali osim potpune izolacije i života pod staklenim zvonom, prave zaštite nema. Zanimljivo je kako sam zarazu otkrio. Čista slučajnost! U srijedu sam telefonski razgovarao sa spisateljicom, psihologinjom i znanstvenicom Mirjanom Krizmanić.

Dogovorili smo intervju za petak u Zagrebu, u njenom stanu u Gundulićevoj. Gospođa Krizmanić s napunjene 84 godine živi sama, s mačkom. Rekla mi je da se na koronu i ne osvrće previše. Nije da je ignorira praveći se da ne postoji, ali ne dozvoljava da joj zaraza organizira život i nameće previše ograničavajućih pravila. Iako to nije uvjetovala, preuzeo sam obvezu da ću se uoči puta u Zagreb brzo testirati. Razgovor smo dogovorili za Nedjeljni broj Glasa Istre.

Nota bene, preuzeo ga je moj zamjenik, vrhunski književnik te isto takav urednik i novinar Bojan Žižović. Jasna je s tim vikend izdanjem pošteno odradila dionicu, svojim uređivanjem nam je dokazala da nije u politici sve, kao što Žižo i ja ponekad naivno mislimo. On pak ima neke svoje ideje. Preksutra ćemo vidjeti što će smiksati. Povjerenje je obostrano. Profesorica Mirjana Krizmanić je zahvalan sugovornik, nesumnjivo će onime što će reći podignuti vrijednost sadržajno malo drugačije osmišljenog Nedjeljnog broja.

I tako, u skladu s obvezom koju sam si sam nametnuo, obavih testiranje. Reda radi, preventivno i odgovorno. Treba li posebno naglasiti da sam apsolutno bio uvjeren da ću biti negativan. U tom trenutku kladio bih se u to, možda i u mjesečnu plaću. Nemam, prije svega, nijedan jedini simptom, u dobroj sam formi, a testiranje doživljavam kao čistu formalnost, bez trunke sumnje da bi ishod mogao biti drugačiji od negativnog. A kad ono… Pozitivan! Molim?

Prva reakcija je ljutnja, pa bijes, slijedi konsternacija i onda nevjerica. Odmah računam koliko će me to odvojiti od posla, kako ćemo se organizirati u ionako već reorganiziranom režimu redakcijskog rada.

Zove me epidemiologinja, objašnjava logiku njihovog razmišljanja. Zbraja dane od kada sam se mogao zaraziti, ispada kako sam do druge nedjelje u izolaciji. Nema izlazaka, nema posjeta. Sretna je okolnost da sam možda zaražen već danima, a da nemam simptoma. Zato sam možda u izlaznoj fazi. Ako je tako, mogao bih se brzo izvući. No, postoji vjerojatnost da sam zaražen samo dan, dva ili tri prije testiranja. Onda mi doista slijedi poduža izolacija. I moguće razvijanje simptoma. Valjda neće. Vidjet ćemo. Čitat ćete. Nema skrivanja.