Dan antifašističke borbe koji se, usprkos svim pokušajima povijesnih revizionista, ustašofila i novonastalih ekstremnih desničara koji nisu uspjeli napredovati u Savezu komunista čiji su članovi bili do 1990. godine, uspio očuvati kao državni praznik, dan je od izuzetne važnosti za Hrvatsku. Njime se potvrđuju ustavne osnove moderne hrvatske republike, gdje jasno stoji da je Hrvatska utemeljena na odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća i partizanske borbe te kako nije, bez obzira na smušenost nekih izjava njezina prvog predsjednika, nikakva nasljednica tzv. NDH, kvislinške tvorevine kojim su upravljale sile osovine podrmazivane u nacističkom Berlinu.

Jasno je, također, da je antifašizam više od povijesti i pojma kojeg naučimo u školi – on je neprekinuta borba za svijet bez genocida, ratova, agresija i specijalnih operacija, stalni sukob s nacionalizmom i neprekidna zaštita ljudskih prava. U slučaju Hrvatske antifašizam je i kolektivna memorija o priključenju Istre matici domovini i prisjećanje na Pazinske odluke, na vraćanje Dalmacije i otoka te drugih dijelova zemlje koji su podijeljeni kao ratni plijen susjednim nacističkim režimima.

Dan antifašističke borbe, koji se obilježava na datum kada je Prvi sisački partizanski odred izvršio prvi oružani prepad na ustaške i njemačke okupatorske snage, u Europi u kojoj još nije postojao organizirani, gerilski otpor nacizmu i fašizmu, više je nego podsjećanje na jedan herojski čin. On nas uvijek iznova uči povijesti – o tome da mali narodi mogu imati velike ideje, da iznova parafraziramo prvog hrvatskog predsjednika, također partizana Franju Tuđmana – i da je u današnjem svijetu važno imati ideale slobode, pravde i neovisnosti. One ideale koje danas imaju Ukrajinci, ali i drugi narodi kojima prijete filonacistički režimi.

Napokon, Hrvatska nije pobijedila fašizam i nacionalsocijalizam samo u Drugom svjetskom ratu, nego i u ratu za slobodu između 1991. i 1995. godine. Pokušaj srbijanskog nacionalsocijalističkog lidera Slobodana Miloševića i njegovih sljedbenika, među kojima je bio i aktualni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, da okupiraju trećinu Hrvatske te je "prisajedine" Srbiji, bila je borba gotovo golorukih hrvatskih branitelja protiv posljednjeg fašizma u Europi dvadesetog stoljeća. Tu borbu nisu vodili, s hrvatske strane, neki novi "ustaše" nego stari partizani, časnici koji nisu bili fašisti i cijeli narod koji nije imao podršku Zapada, ali je imao antifašističko srce.

Hrvatska, kao dvostruka pobjednica nad fašizmom, nacizmom i okupatorskim armijama u prošlom stoljeću, danas je slobodna demokracija. Povremeni javni ispadi političara za koje su „ustaše domoljubi“, koji relativiziraju broj žrtava Jasenovca ili partizanski pokret gdje je, na području cijele bivše Jugoslavije bilo najviše Hrvata, dio su demokratskog folklora.

Dan antifašističke borbe naprosto potvrđuje da je Hrvatska dva puta pobijedila nacizam i totalitarizam i da, u granicama zakona, mogu postojati slijepci koji to ne vide.

Povezane vijesti

• Bez panike, nismo Englezi!
• Euro za potkusurivanje
• IDS - protreseno, ali ne promiješano!