Hoćemo Tita, SDP se pita!

Josip Broz Tito / Dubravko Grakalić

Hrvatske političke stranke nipošto nisu nadišle svakodnevnu prodaju ideologije i nadrasle u kozmopolitiske, nadnacionalne demokratske partije što promiču liberalne politike za koje se ne zna da li smrde ili mirišu. U nas se još uvijek krčmi svjetonazorska politika na nivou koji razumije svaki birač, o kojoj se prepire po krčmama, kao i, napokon, u Hrvatskom saboru te po skupštinama županija te gradskim i općinskim vijećima.

Stoga posljednje posve jasne svjetonazorske odluke dvaju najjačih stranaka ljevice – SDP-a i Možemo! – koje se odnose na obnašanje vlasti u Zagrebu – treba sagledavati kao realpolitiku na domaćem terenu. Odnosno, kako je po izboru za prvog SDP-ovca Zagreba naglasio profesor Viktor Gotovac – ideologija je važna.

Stoga je zahtjev zagrebačkog SDP-a, u kojem na pet stranica objašnjavaju zašto je potrebno vratiti Trg maršala Tita, posve očekivan. SDP Zagreba, kao mali koalicijski partner koji osigurava većinu platformi Možemo!, želi današnji Trg Republike Hrvatske – preimenovan u vrijeme Milana Bandića kojem su u gradskoj skupštini zatrebale ruke krajnje desnice – vratiti pod staro nazivlje. U to je vlastiti politički kapital uložio i sam Gotovac, i nema razloga da se ne postigne takva koalicijska odluka.

Platforma Možemo! koja u zagrebačkoj Gradskoj skupštini s SDP-om čini većinu, odnosno gradonačelnik Tomislav Tomašević, i sama poduzima posve jasne ideološke poteze kada procijeni da je to potrebno. Nedavno je gradonačelnik zabranio da se na gradske jarbole okače zastave konzervativnog Hoda za život, jer to nije u skladu s ideologijom zeleno-lijeve koalicije.

Nekoliko dana iza toga načinio je još izazovniji pomak: spriječio je da početak izgradnje dječjeg vrtića u Zagrebu blagoslovi svećenik. Tu je pomak prema deklerikalizaciji društva i jasna opredijeljenost za sekularnu državu posve očita. Činjenica da se do sada političari nisu htjeli zamjerati Katoličkoj crkvi sada je prošlost i nema sumnje da će Tomaševićev primjer u svakodnevnoj praksi slijediti i drugi lokalni čelnici lijevog i liberalnog opredjeljenja. Napokon, dječji vrtić nije vjerska ustanova i u njega će ići djeca svih vjeroispovijesti, ateista i agnostika. Zašto već na početku, pri izgradnji temelja, treba označavati teren križevima, krstovima, svetom vodicom i tamjanom?

Politika je svjetonazor – i navedeni primjer pokazuju kako ga iskazuju SDP i Možemo!. Kad se SDP pita – hoćemo Tita, a može se i bez svećenika na svakom gradilištu. HDZ radi isto, ali obrnuto. Kod njih se kao vjernici prodaju bivši istinski nevjernici, a u crkvama u prvom redu sjede prava djeca komunizma.

Zagreb će, izgleda, dobiti natrag Trg maršala Tita. Ne bi ga ni izgubio da nije bilo sitnog cjenkanja članova nekadašnje gradske vlasti s prezenterima povijesnog revizionizma i poraženog režima.