Hikikomori

Ilustracija / Vanesa Begić (Foto Unsplash / Adriana Tošić)

Svaki kraj za neki (novi) početak, a tako i, logički, svaki kraj godine za početak nove, poput nenapisane knjige, u nadi da ne bude kopija prethodne u svemu i po svemu.

Dakako, kao i uvijek, bilo je tu mnoštvo obećanja koja se ponavljaju, poput papiga, iz godine u godinu o dijetama, početku vježbanja, prestanku pušenja, početku učenja, štogod... Od 1. siječnja skoro sve to je bilo zaboravljeno i želje su "pomaknute", "proslijeđene" za neku narednu godinu, kada će se opet ponavljati ista priča, iste dobre želje, iste odluke.

No, u sjeni velikih događaja, promjena, mjera, izolacija i drugog su hikikomori. Ne, nije to neka nova varijanta, jer one ipak imaju nazive po slovima grčkog alfabeta (kad smo kod grčkog alfabeta, ponovimo, ima 24 slova, a omikron je 15. slovo…znači, ide se, po malo, prema svjetlu), nego nešto posve drugo.

To je japanski izraz koji znači, u prijevodu "biti po strani", te se koristi za osobe koje se povlače na duže vrijeme iz javnog života (period varira od nekoliko mjeseci do nekoliko godina), zatvaraju se u kućama, te eskiviraju svaki oblik kontakta s vanjskim svijetom, a ponekad i s vlastitim roditeljima.

I toga ima sve više i više, u cijelom svijetu, a i kod naših susjeda Talijana u porastu je broj takve populacije, koja ima između 14 i 30 godina, više od 70 posto zahvaća dečke, muškarce, u odnosu na žene, premda se smatra da u zadnje vrijeme ima sve više djevojaka - žena.

Taj fenomen - koji postoji od prije korona ere, samo se povećao i pojačao tijekom korona ere, te pokazuje da je društvo - i tu se ne govori samo o dalekom svijetu, nego općenito, svugdje oko nas - zakazalo na brojnim poljima djelovanja, a prije svega što se tiče djece i mladih generacija.

Imaju sve, a nemaju ništa. Istina, teško je generalizirati. Djeca i mladi imaju puno više mogućnosti, ali pred njima je i sve više zahtjeva - prenatrpano školsko gradivo, previše predmeta, previše (slobodnih) aktivnosti, previše neizvjesnosti, a s "korona erom", dodatni pritisci sa svih strana.

I nije niti čudno da traže bijeg. Osamu. Što prerasta u čudne japanska imena. Sve - a ništa.

I godine prolaze, sve zahtjevnije. Jednostavno, 2022., da ne zaboravimo prilikom pisanja datuma. Brojke lijepo izgledaju, ali to je ipak zabranjena tema, od silnih "sretnih" brojki i prognoza svašta se izrodilo. Bolje imati manje iščekivanja i da na kraju sve ispadne dobro, nego imati više iščekivanja i da opet uslijedi razočaranje.

Političari, lokalni, globalni, svjetski, će se i dalje prepirati, bolesti će i dalje uzimati danak, siromaštva, nezaposlenosti, nesretnih ljubavi, nesretne djece će nažalost uvijek biti, te bio ili ne vatromet, doček, velika fešta ili tek nešto skromno, sve će to biti i dalje po sistemu "tresla se brda, rodio se miš", što se velikih promjena na bolje tiče. No, glavno da se ne rodi opet (šiš)miš, lako za miša, iako izgleda da nije on glavni krivac za sve. Ili ipak možda (ipak) je?