Gospodarstvo?! Ćemo ben.

Mnogi su u Hrvatskoj ovih dana pomislili isto: Bogu hvala na nekretninskim aferama, pa nam zdravstvom u ovom trenutku ne upravlja Milan Kujundžić. Bivši ministar nije znao gdje mu je glava, a gdje rep niti u mirnodopskim vremenima. A takva su, ako su ikad u pravom smislu te riječi doista i postojala, iza nas.

Njegov ganc novi zamjenik, sasvim suprotno, zasad respektabilno predstavlja zloglasni, vazda hrom resor. Za početak, Vili Beroš nije nemušt. Dapače, sasvim pristojno artikulira svoje misli. Nekako se čini da čovjek zna svoj posao. Svakako mu ovih dana, budimo iskreni, nije laka.

Da je znao na što će ličiti zdravstveni segment danas, ne bi se Kujundžić krajem siječnja, možemo se kladiti, tako lavovski borio ostati ministar. Ovako ga je funkcije gotovo nasilno morao razriješiti premijer Andrej Plenković i to pozivajući se na njegovu netransparentno prikazanu imovinu, koja, procijenio je, odvlači fokus s koronavirusa.

Nezgodno je, međutim, što je Plenković na taj potez čekao tri i pol godine. Za smjenu čelnika veoma bitnog resora nije, čini se, bilo dovoljno već utvrđeno rasulo u svakoj pori sektora, već kuća viška, pritisak medija i javnosti te virus iz Kine.

Predsjednik Vlade, možemo zaključiti mirne duše, konstantno malčice zastajkuje, predugo promišlja, oteže s odlukama. Nastavi li takvim tempom, u Hrvatskoj će uskoro ljudi početi umirati, ali ne zbog zarazne bolesti.

Gospodarska kriza je, zasigurno ste i vi došli do tog zaključka, odavno pokucala na vrata. Predsezona je propala u rupu, susjedima su apartmani prazni, rezervacije otkazane, kafići skraćuju radno vrijeme, hotelijeri privremeno zatvaraju vrata, a podaci pokazuju da je u svjetskom turizmu ugroženo 50 milijuna radnih mjesta. Padaju svjetske burze, automobilska industrija smanjuje proizvodnju, ugrožen je kontejnerski prijevoz tereta. Pandemija koronavirusa će odnijeti, izvjesno je, više ekonomskih, nego zdravstvenih žrtava.

Unatoč svim crvenim alarmima i pokazateljima, odluke o ublažavanju posljedica utjecaja koronavirusa na gospodarstvo još su uvijek u povojima. Status Markovog trga „Evo, samo što nije“ ne ulijeva nadu u efektno i brzo liječenje rana. Istra pak ne zaostaje u zaostajanju. Lokalni političari oslanjaju se na dobro poznatu, kolokvijalnu „Ćemo ben“. A, budimo iskreni, ovog puta vremena doista nema ni za lijek. Mjere su se, budimo konkretni, trebale donijeti jučer.

Ministar financija Zdravko Marić prolit će sve ono mlijeko koje je brižljivo i škrto sakupljao od početka mandata. I neće mu biti dovoljno. Htio - ne htio, morat će pronaći dodatne krave za mužnju. Doduše, i s ove strane Učke ponestale su izlike za pranje ruku od odgovornosti. Ne valja čekati pomoć političkog Zagreba. Već sutra Gradovi i Općine moraju sanirati ono što sanirati mogu i sami. Neka to bude revidiranjem poreza na korištenje javnih površina ili poreza na potrošnju. Ili, možda, smanjivanjem visine komunalne naknade. Sve dolazi u obzir, osim „ćemo ben“.