Glupost je neizlječiva

Iracionalno je zgražavati se nad neodgovornim ljudskim postupcima. Budalaština je civilizaciji, valja primijetiti, praiskonski inherentna. Otkad se osovio na dvije noge i uspravio kralješnicu, čovjek ne odustaje od gluposti.

Ona u njemu vazda buja, trsi se da dođe do izražaja. To je naprosto tako. I u savršeno uređenom, do u tanane uštimanom svijetu pronaći će stranputicu, kakav skriveni puteljak kojim će izaći na vidjelo, izmigoljiti na površinu poput blatnjave kišne gujavice u rosno jutro. Mnogočega se čovjek odricao tijekom evolucije, ali gluposti nikada. Naprotiv, uspješno je prenosi na mlađe naraštaje.

Da bismo uvidjeli istinitost svih gore spomenutih tvrdnji, ovih se dana dovoljno okrenuti oko svoje osi, možda kriomice baciti pogled na susjeda, otvoriti dnevnu tiskovinu, upaliti televizor. Koronavirus je, zaključit ćemo, ušutkao karnevale, partizane, ustaše, novostvorene stranke s imenom i prezimenom, odgodio je sportski svijet, zatvorio granice, srušio burze, obavio susjednu nam Italiju u crno, priprijetio ekonomskom krizom, donekle umrtvio globalizaciju. Ali pokorio glupost? Ne daj Bože. Glupost se odavno othrvala kognitivnoj revoluciji, razumnom i kritičkom rasuđivanju, pa što ne bi bila otporna i na zlokobne pandemije.

Nije ovdje riječ o masovnom kupovanju zaštitnih maski za lice, za koje nam je već bezbroj puta rečeno da ne sprječavaju širenje zaraze. Takvo ponašanje donekle, rezimirajmo s dozom rezerve, ipak ima opravdanje. Pomamno opskrbljivanje toalet papirom također. Istina, stražnjice si možemo oprati sapunom i vodom, a potom ih brzopotezno obrisati ručnicima, pa stvaranje nestašice rola toalet papira može, barem u nekoj mjeri, izgledati krajnje nerazumno. Čak i budalasto. No ne i glupo. Čovjek je, između ostalog, i emocionalno biće, a strah od nepoznatog, stres i panika u njemu automatski aktiviraju gen za preživljavanje. Nekako se baš dogodilo da egzistenciju povezujemo s Tetom Violetom, Palomom i Zewom. Ljudi, složit ćemo se, uglavnom izbjegavaju konverzacije o vlastitom izmetu, ali zalihe troslojne Zewe im, izgleda tako, pružaju dozu utjehe i sigurnosti, kao i osjećaj kontrole nad neizvjesnom situacijom.

Nažalost, isto ne možemo reći za kršenje samoizolacije. Svaki dan, čini se, stiže sve više dojava za taj neodgovoran čin. Brojka prijavljenih je u konstantnom rastu. U jednom se trenutku, dakle, i preko dvjestotinjak zaraženih osoba ili pod sumnjom na zarazu koronavirusom vrzmalo na otvorenom, potencijalno ugrožavalo zdravlje i život sugrađana te potenciralo razvoj talijanskog scenarija umjesto da borave u unutar svoja četiri zida. Pritom je fascinantno da takve u naumu nisu spriječile niti drakonski visoke kazne za nepridržavanje odluke, niti su ih posramile rastuće, samoorganizirane mreže solidarnosti i pomoći na lokalnim razinama. To je glupost par excellence i nju, za razliku od koronavirusa, nećemo uspjeti iskorijeniti.