Globalizacija i delokalizacija

Priznajem, višegodišnji sam pušač. Počeo sam lulati od najranije mladosti, pa poznajem povijest hrvatskog i nekadašnjeg jugoslavenskog pušačkog prostora. Odrastao sam s cigaretama rovinjske Tvornice duhana, no ponekad bih zabrazdio i u druge pušačke vode. Za vrijeme studija u Zagrebu volio sam slovensku filter cigaretu 57 (na slovenskom se čita sedam i pedeset). Budući da sam često žicao cigarete, jedno sam se vrijeme priklonio zagrebačkoj Opatiji koja je bila prava, zagrebačka, studentska cigareta. Otac je pušio žutu Dravu, mama rovinjski Milde Sorte, teta i sestrična pušile su LD itd, itd...

Sredinom 60-tih godina prošlog stoljeća čitam da je "... u Jugoslaviji postojalo 15 tvornica duhana, a one su se nalazile u Ljubljani, Zagrebu, Rovinju, Zadru, Banja Luci, Sarajevu, Beogradu, Nišu, Prilepu i Skoplju. Osim domaćih duhanskih brendova, u tadašnjoj Jugoslaviji bile su popularne i strane cigarete poput Camela, Pall Malla, Lucky Strikea, Kenta, Winstona i Marlbora."

U svom razvojnom putu rovinjska tvornica duhanskih proizvoda TDR uspjela je ujediniti tržište, pribavila je sebi monopol koji je učvrstila i nakon propasti Jugoslavije. Primjerice, kada sam 2000. godine posjetio Beograd i Novi Sad, spoznao sam da su Srbi i Vojvođani pušili gotovo isključivo rovinjske cigarete Ronhill, Valter Wolf i druge jeftinije marke porijeklom iz Rovinja. Kada je svjetski gigant BAT kupio rovinjski TDR, on je jednostavno prisvojio tržište, veliko tržište bivše Juge s milijunskom masom strastvenih pušača. Da nije TDR izgradio monopol, BAT ne bi nikad kupio rovinjskog proizvođača. Od dana preuzimanja vlasništva BAT je započela intenzivnu obradu potrošača, usmjerila ih je na međunarodne brendove.

Danas pušim plavi, kratki Rothmans koji košta 26 kuna, rijetko izaberem plavi kratki Pall Mall koji košta kunu više. Postao sam svjetski, globalizirani pušač. Sad, ako taj Rothmans proizvode u Kanfanaru ili u Bejrutu, to me ne tangira, nisam više (ukusom i izgledom) vezan za Rovinj. U par godina je BAT izvršio preokret tržišta, uniformirao potrošače, ostvario je konačni cilj. Bez obzira gdje će u budućnosti proizvoditi cigarete, svjetski gigant zna da može računati na veliko jugoslavensko tržište. Pitanje delokalizacije proizvodnje vezano je isključivo za cijenu koštanja radne snage.

Kad je porezni sustav u pitanju, mislim da je Hrvatska podređena zakonima Europske unije, ne može samovoljno udovoljiti ulagaču. Mogla bi pristati na drastično smanjenje cijene koštanja rada, a to se dobrano radi u gotovo svim hrvatskim firmama; što manje radnicima, to više profita. Ipak, Hrvatska nije konkurentna, postoje države u svijetu koje raspolažu s daleko jeftinijom radnom snagom.

Dok to pišem osjećam gorku prazninu. Mislim da ću prestati pušiti, možda već sutra, danas još ne, još jedan dim u čast BAT-u i hrvatskoj privrednoj zbilji.