Dok Srbija bježi od svoje povijesti i suočavanja s ratovima koje je nametnula i izgubila, Hrvatska se s njome hrabro razračunava. Dok Vučićevom ratnohuškačkom i patetičnom retorikom Srbija opet ide koracima unazad, dotle Hrvatska jedara punih vjetrova optimizma premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića brodi naprijed

Kaže mi jedna 20-godišnjakinja kako joj nije jasno da je netko na kraju 20. stoljeća u srcu napredne Europe mogao napasti drugu državu. Ne napasti, nego po njoj okrutno, gotovo ritualno ubijati, sveukupno oko 20 tisuća ljudi. Objašnjavam njoj da je to pola tribina Poljuda ili Maksimira. Gomila gusto načičkanih ljudi, svatko sa svojom životnom pričom, skončao je istom sudbinom – likvidiran je od srpskog noža, metka ili granate. Zgrožena mojom interpretacijom naravno da želi još informacija. Naprimjer, kako je do toga moglo doći, do tih ubojstava, i tko su ljudi koji su to radili. Što o tome reći jednoj dvadesetogodišnjakinji odgojenoj tako da ljude a priori smatra, sve dok se eventualno ne uvjeri u suprotno, dobrima u duši, dobronamjernima prema svima, istima bez obzira na ideološke, vjerske, nacionalne i rasne razlike te poštenima sve dok se ne dokaže nepoštenje? Što joj reći da joj ne lažeš i ne muljaš, a opet je ne želiš previše opterećivati onime što je bilo. Postavljaš si pitanje kako joj logično i argumentirano objasniti da je Domovinski rat, s kulminacijom kroz akciju Oluja čiju smo 25-godišnjicu jučer slavili, bez pravog povoda i konkretnog razloga pokrenula jedna od ključnih sastavnica (do)tadašnje države, (jugo)Srbije u kojoj je većinski narod srpski. Zar joj objašnjavati i zamarati je time da je krajem 80-ih i uoči rata u toj Srbiji već debelo postojao revitalizirani Memorandum SANU, plan o velikosrpskoj prevlasti nad ostalim narodima Jugoslavije, da je već poodmakla i predaleko otišla Miloševićeva antibirokratska revolucija, a da smo mi Hrvati, Bosanci i Kosovari trebali biti statisti u srpskoj okupaciji svih područja gdje je živio makar i jedan Srbin.

Mudar potez

Kako 20-godišnjem biću nezatrovanom ratom, nezadojenom bilo kakvom ideologijom osim brzog interneta i svuda dostupne mreže, objasniti da su ti isti Srbi, dojučerašnji susjedi i prijatelji, u četiri godine agresorskog rata u Hrvatskoj pobili 409 djece! Malodobni životi ugašeni su zbog nečijeg ludila u glavama! Nezamislivo. Sramotno. Ponižavajuće. Naravno, tom se brojkom ne umanjuje smrt 8 ubijenih srpskih civila u Gruborima neposredno nakon Oluje. Svoj poklon nevinim srpskim žrtvama, nemoćnoj starčadi koja je skončala zbog idiotarije nekog tko je ukaljao čast i odoru hrvatskog vojnika, kroz koji dan dat će ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved kojem je pak 35-godišnjeg brata ubila srpska vojska.

Objašnjavam 20-godišnjakinji kako su nas napali na našem teritoriju raketirajući čak i Zagreb, a da pritom nijedna raketa ili metak nisu bili ispaljeni u Srbiji ili na Srbiju. Sada, kažem joj, s njima - opet -moramo razgovarati. No prije toga valja povući jake poteze.

Jasno je da nema puta napretka dok se ne otvore i riješe sporna pitanja. Premijer Andrej Plenković povukao je mudar i snažan državnički potez kad je na proslavu 25. godišnjice Oluje pozvao i jednog od potpredsjednika Vlade, Borisa Miloševića iz srpskog SDSS-a koji je poziv i prihvatio. Plenković je s kninske tvrđave, ali i u tjednu koji je prethodio 5. kolovozu, Srbima poslao jake poruke pomirenja. Kao premijer pobjedničke vojske u ratu, pobijeđenima je u miru ponudio ruku iskrene uspostave boljih odnosa. Srpska strana, ona predvođena mladočetnikom Aleksandrom Vučićem, preko svojih je kontroliranih medija gotovo pa uništila jadnog Miloševića. U najmanju ruku, postao je izdajnik. Nakon svega bilo bi čudno da mu glava u Srbiji ne bude ugrožena, tjeralica raspisana, a nagrada određena.

Srbija i Hrvatska se danas, 25 godina nakon Oluje, ne mogu ni po čemu mjeriti. Nije to samo pitanje BDP-a, prosječne plaće i stranih investicija, nego i stanja duha, odnosa prema prošlosti i svojim greškama. Dok Srbija bježi od svoje povijesti i suočavanja s ratovima koje je nametnula i izgubila, Hrvatska se s njome hrabro razračunava. Dok Vučićevom ratnohuškačkom i patetičnom retorikom Srbija opet ide koracima unazad, dotle Hrvatska jedara punih vjetrova optimizma premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića brodi naprijed. Sinkronizirana politika Plenkovića i Milanovića snažan su zalog za budućnost Hrvatske.

Kako 20-godišnjakinji objasniti činjenicu da je Hrvatska danas moderna, europska, demokratska, stabilna država koja ima imperativ daljnjeg razvoja te postizanja socijalne pravednosti, dok je Srbija…? Što? Moderna? Demokratska? Stabilna? Tolerantna? Ne, nije.

Groteskni Vučić

„Ovih 25 godina je bilo veliko i sjajno putovanje. Hrvatska je odmaknula daleko, nismo isto društvo“, rekao je predsjednik Milanović. I pogodio u sridu. Hrvatska živi svoju katarzu. Jučer, na Dan domovinske zahvalnosti i pobjede u Oluji, Hrvatska je uz pokazivanje visoke razine poštovanja Srba i srpske nacionalne manjine, osuđujući svoje zločine i grijehove koji ipak ne mogu poništiti sav sjaj uspješno obranjene države, demonstrirala vlastitu veličinu. Istodobno je Srbija na čelu s grotesknim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, pokazala zašto je prije ravno 30 godina započela svoj neuspješni ratni pohod. Zbog mitova. Vučić je arhitekt novog srpskog mita o Oluji. Mita o, recimo, svjetskoj zavjeri koja je uništila Srbe zbog… Kao da je važno, već će izmisliti nešto prikladno. I zato najveći neprijatelj Srbije i Srba nisu Šiptari, Balije, Bošnjaci ni Crnogorci, nisu to ni Hrvati. Mi odosmo na Zapad. To su Šešeljev mladočetnik Aleksandrar Vučić te Miloševićev i Mirin potrčko Ivica Dačić. Oni su protivnici srpstva jer i dalje oko rata zamjenjuju teze, hrane srpski nacionalizam, od krvnika prave žrtve, a od žrtava krvnike. Dokle god Srbi u Srbiji budu glasali za ovakve političare, nespremne za suočavanje i osvještavanje s vlastitim zabludama, greškama i još većoj krivnji za sramotne ratove koje su vodili, Plenković i Milanović s one strane granice neće imati sugovornike za istinsko postizanje puno boljih odnosa.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast