"Famiglia christiana" pisala je 2004.: "knjiga 'I campi del Duce' (Dučeovi logori, M.R.) želi se suočiti s neriješenim problemima u sjećanju i svijesti Italije… Trebalo bi je unijeti u školsku lektiru“.

Carlo Spartaco Capogreco, na dirljiv se i direktan način i osobno suočava s "izbrisanom poviješću" u kolektivnoj memoriji Italije; osobno će postaviti prvu talijansku spomen ploču na Rabu 1998. (i platit to iz svog džepa!), te dati svojim sinovima naša imena Mirko i Ivo!

Italija je internirala nekih 12.000 Slovenaca još 1915. stupanjem u rat. "Italija je i nakon rata internirala slovenske i hrvatske civile, posebno one koje su smatrali simpatizerima nove jugoslavenske države", piše Capogreco. Već 1926. osnovani su logori, mahom na otocima, Tremiti, Ponza, Ventotene, Ustica, Lipari, Favignana, Pantelleria, Lampedusa, da bi 1940. bilo otvoreno još pedesetak logora te cijeli sustav koncentracijskih, radnih i tranzitnih logora "za Slavene" i civile, (uz posebnu mrežu vojnih logora za zarobljene vojnike kraljevske jugoslavenske vojske, a zatim i partizane, koju autor ne tretira). Konc-logori za Južne Slavene bili su: Fertilia, Ruscio, Colfiorito, Tavernelle, Renicci, Cairo Montenotte, Chiesanuova, Monigo, Gonars, Visco, Poggio Terzarmata, Cighino, Gorizzia, Fossalon; te u ratu Rijeka, Bakar, Kraljevica, Rab, Molat, Ošljak, Biograd, Murter, Vodice, Zlarin, Divulje, Prevlaka, Mamula…

Logor Gonars

Jako važna i vrijedna je ova knjiga za Italiju, kao i sveuzev za normalizaciju jadranskih odnosa. Kao i za sve nas, Južne Slavene, napose Slovence i Hrvate, ali i Crnogorce. U nas je objavljeno podosta knjiga ne te teme, ali jako malo talijanskih knjiga – jer ih jako malo ima, pa bi dobro bilo da se u nas prevede i knjiga Allesandre Cerssevani o logoru Gonars.

Prisjećam se dugih razgovora s Capogrecom u Puli, gdje smo prikazali hrvatski prijevod njegove knjige; napose me kosnulo to što je sam dao napraviti spomen-ploču za Rab, a i sam morao otići autom s Raba kod istarskog klesara i donijeti ploču na Rab - na svoj trošak. Zašto si dao slavenska imena sinovima, tamo na jugu Italije, pitam ga? Zato da osobno sudjelujem u ispravljanju grijeha historije, veli. Danas se pitam hoće li i ovi logori za talijanske državljane, Hrvate i Slovence, napose naći mjesta u tršćanskom "Muzeju istarske, riječke i dalmatinske civilizacije"!? I kakva je to jednosmjerna civilizacija, koja prešućuje pola sebe same? I što smo to mi, i kakvi smo to mi, obalni Južni Slaveni? Jesmo li obuzeti etničkom i nacionalnom čistoćom koliko i naša subraća sjeverno od Črnog Kala i Učke, ili kao sve brojniji Dučeovi sljednici danas, u zahuktalom 21. stoljeću?

Jurica Pavičić, pisac i novinar, sučeljava "austrijski" i "mletački" upliv u našim zemljama, ali mi Istrani uglavnom prihvaćamo da smo i Venecijanci i Austrijanci, i to u podjednakoj mjeri i Hrvati i Slovenci i Talijani. Serenissima je napose razvila osjećaj slobodarstva, za razliku od krajeva (Pazinština) pod Austrijom gdje je vladao feudalistički sustav. Da bi poslije pada Serenissime Habsburzi u svom "Austrijskom primorju", direktno pod krunom, razvili do sada najbolji model interetničke ravnoteže, usred hrvatsko-slovensko-talijanskih rivaliteta i borbi za nacionalnu prevlast.

U dnevnicima koje je pisao Mijo Mirković nalazim i njegovo potresno pismo iz 1937. "Razgovor s mrtvim kumom", njegovim prijateljem Tonom Bedrinom; Mirković je Hrvat u exodusu, Bedrina je Talijan, obojica su iz Raklja. "Dragi moj kume, ja sam ne znam kako smo se nas dva zbližili. U našem djetinjstvu Ti si išao u Leginu školu, ja u Družbinu, naši su oci bili neprijatelji… Kasnije sam našao Tvoje ime među priložnicima za hrvatsku srednju školu u Puli,.. još kasnije znao si napamet ono što si pročitao bilo iz Preradovića, ili Nazora ili Domjanića… Ti ležiš tamo u sjeni mendula i smokava,.. a gdje će biti naši grobi"…

Iz kulture u kulturu

Prisjećam se kako i Guido Miglia piše da sjedi s jednim Mirom u Raklju i pjeva istarske napjeve i kako se sjećaju Mije Mirkovića (Mate Balote) koji je izgubio, ali i opet stekao svoj zavičaj, a Guido nije…

Mlada novinarka TV Capodistria, Talijanka, majka joj je Slovenka, priča mi zgranuto da joj njena prijateljica iz djetinjstva Ljubljančanka bijesno govori: "Mrzim to tvoje prelaženje iz jezika u jezik iz kulture u kulturu, to neprestano mijenjanje akcenta, rječnika!" Dotična je, uvrijeđena osoba, uostalom Dalmatinka, Hrvatica, po ocu, i ponosita Slovenka. Tješim je kako znam, nije lako biti odjednom u više kultura, za one koji ne pripadaju takvom opredjeljenju, toliko običnom i normalnom i, srećom, čestom na ovim našim jadranskim stranama.

Bilježiti vlastite tragove u povijesti, označiti locus i logos trajanja u vlastitoj kulturi i tradiciji, zacijelo je plemenito ljudsko djelo. Tako bilježimo našu pripadnost ambijentu, kulturi, tradiciji, tako potvrđujemo vlastiti identitet; osobito onda kada je taj identitet pluriman, slojevit, kompleksan, kako je čest slučaj na našim stranama. Čini se po svemu što nas bilježi, da je upravo Istra (u širem kontekstu, dakle negdanja povijesna Julijska krajina, ili pak administrativno Austrijsko primorje), ogledan primjer u europskim razmjerima.

Umjesto toga, dok se naši grobovi prostiru na svih pet kontinenata, podsjetio bih ovdje da je Guido Miglia bio među prvim esulima koji je prihvatio dijalog, iskren i promišljen, s "drugom stranom", ne samo con i "rimasti", ma anche con noi altri, Slavi, Croati e Sloveni. Slučaj je htio da sam u Glasu Istre, nakon potresa u Friuliju, ironizirao na račun Miglie, koji je izjednačio sudbinu stradalih od potresa sa sudbinom esula, i pozvao ga da se sretnemo kad dođe u Pulu. Došao je u moj ured u Općini, ali gotovo istodobno došao je i još jedan esule poput Guida, Ive Mihovilović, Premanturac, veliki hrvatski novinar. Upoznao sam ih, i među njima je potekao žestok dijalog, smiren ton i oštre riječi o uzajamnim krivicama i pravicama; što ću jednom detaljno opisati, inače se na taj susret stalno vraćam u svojim zapisima. Rezultat je bio intenzivno "epistolarno prijateljstvo", putem pisama, jer posjećivali se više nisu; jedan prognanik iz Trsta, jer je bio Hrvat, novinar barba-Ive; i jedan prognanik iz Pule, jer je bio Talijan, novinar barba-Guido: Tako eto, kada se sjećamo svih naših muka, svih imigranata i emigranata; ipak je bolje da nam dolaze imigranti, nego da nam odlaze emigranti…

Nesmiljena borba

U suštini, ne postoji nikakva talijanska "Ost politik", niti pak slovenska ili hrvatska "Sud politik"; postoji samo inercija nacional-egoizama i ridikulozne otočenteskne "strategije", kako to zamišljaju jadranske diplomacije, retorični ostaci preživjelih etatizama. I zato onima ovdje na granicama, koji dobro znamo kako stoje stvari, preostaje denunciranje denuncijanata i nesmiljena borba za suradnju, prijateljstvo, convivenzu, tim prije što to više nije brend ni trend, nego se vraća nacionalni ponos i zatvaranje u vlastite granice-kojih-nema.

Ovakve somnambule najbolje je iskazao pjesnik iz Vodnjana Igor Ferenac Fere: "Malo mi na/njihove prekrasne/planine/ malo oni na/naše prekrasno/more/pa mi na/njihove prekrasne/žene/pa oni na/naše prekrasne/pa mi bombu/ njima/pa oni bombu/nama/i tako vječno/jer prijateljstvu nema/kraja"…

I zato je prokazivanje neumnih, olakih, brzopletih izjava, u stilu bigbrotherskih naklapanja, sveta, moralna, intelektualna dužnost svakog tko želi očuvati i razviti dobre odnose na Jadranu, treba samo baciti u more svete osjećaje "naše" i "njihovo". Italija ima puno pravo na svoja sećanja. Mi smo gurnuli u podrum, u šupu, u ormar naša sjećanja, kao stare kapute, i nasaftali ih naftalinom, pa kad se netko drugi sjeti naših sjećanja, onda brže bolje iznesemo kaput na balkon, a riječ je zapravo o vojničkom šinjelu, najčešće fašističkom – ali s partizanskim oznakama, i protresemo ga. Smrad naftalina, naravno, ostaje. Na Jadranu se zbiva svekolika revizija historije. Italija nikad nije skrivala svoje osjećaje i pretenzije, pa i prva je pokrenule revizionističke procese; dakako, jer Italija nije nikad defašizirana (za razliku od Njemačke i Japana!); a Hrvatska je pošla istim putem, koji evo slijedi i Slovenija. I sada kad se dešava repetiranje neofašističke retorike čak i na talijanskoj ljevici, mi dižemo uzbunu. Ali mi (i Slovenija) imamo jedan problem; nemamo vanjsku politiku bilateralno, a bome još manje trilateralno (s Italijom). Italija pak još manje. Treba kontaktirati, treba razgovarati. Treba pregovarati. Trebamo mi, bez preduvjeta i čekanja da se tri predsjednika sretnu nad nekom fojbom i spaljenim selom – neće se sastati! – zamoliti za oproštaj, isplatiti što smo dužni, omogućiti povratak svakome, kupnju nekretnine, slobodnu riječ; ili čekati na novi neki „ispad“, koji će sigurno doći.

Karavana pomirenja

"Važna je ruža, vjeruj mi", pjevao je svojedobno Gilbert Becaud u prepunoj dvorani "Lisinski". Pišem stalno o važnosti jednog cvijeta na stratištima 20. stoljeća. Pišem stalno o karavani pomirenja, vidim limuzine koje kreću iz Bazovice, spuštaju se u Trst, Dolinu, prelaze granicu koje nema i stižu u Bertoke, Šmarje, pa još jednu granicu prelaze i dolaze u Kućibreg. Po jedan minut i po jedan cvijet svaki predsjednik na usputnim stratištima, ima tu fojbi, ima mjesta strijeljanja talaca, ima spaljenih sela gdje god hoćeš i koliko god hoćeš, zlodjela počinjenih od svih prema svima; jedan sat vožnje, zajednička izjava i zajednički ručak, u ime zajedničke europske budućnosti.

Ma, po Italiji i Hrvatskoj i Sloveniji, ta revizija historije već je svršen čin; relativizacija nacional-fašizama i kolaboracije uz blagoslov s nekih oltara već je preobrnula priču; žrtve fašizma postaju krvnici, a fašisti postaju žrtve. Jedino što ostaje jest spasonosna tradicionalna i sve jača ceremonija sjećanja na holokaust, a milijuni pobijenih Slavena (iz rasističkih razloga!) postaju samo kolateralni efekt; zaboravljeni kolateralni efekt!!! Ova jadranska priča zato nije la storia della memoria e del ricordo, nego tendenciozno prekrajanje činjenica, a na to zdrava pamet nikada neće pristati! Samo što zdrava pamet šuti u zapećku historije…

Ovdje je na djelu amnezija historije, ovdje je riječ o izobličenom tretmanu historije, o stupidnom nacional-egoimzu, ovdje – u Rimu, Ljubljani i Zagrebu – ovdje je na djelu povratak u predfašističko vrijeme, ovdje je na djelu stvaranje kolektivnih psihopatologija, i to ne smijemo prešućivati!

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast