Domaćinstvo, masterchefovi i šivanje

Vanesa Begić

Sve je više kulinarskih emisija na svim televizijskim postajama i programima, kao i na specijaliziranim kanalima. Također, sve je više specijaliziranih tečajeva kuhanja uz masterchefove, eksperte, škola zdravog kuhanja, pripremanja zdravih slastica, na policama knjižnica i knjižara mnoštvo naslova za ljubitelje kulinarskih vještina. Dakako, treba svakako istaknuti te škole i tečajeve zdravog kuhanja zbog činjenice što smo, upozoravaju nas, sve deblja i deblja nacija i važnost zdrave prehrane je presudna.

No, s druge strane, u školama već godinama nema domaćinstva, predmeta koji je djeci i mladima bio prvi dodir sa svijetom kućanskih obveza i poslova, da nauče osnovne vještine. Osim bogataša koji si mogu priuštiti sobarice, spremačice, kuhare, vrtlare te majordomove ili guvernante koji sve to koordiniraju.

Osim kuhanja, tu je i šivanje, sitni popravci. Naravno, neće svi postati modni stilisti ni kreatori, ali važno je znati nešto osnovno. Jer od viška glava ne boli. A znati nešto od tih "domaćinskih" vještina znači i uštedu - vremena i novca, barem za ono što možemo napraviti sami. U stilu sam svoj majstor.

Neki će reći da su djeca ionako preopterećena školskim i izvanškolskim obavezama, pa zašto još i taj predmet. No upravo bi taj predmet mogao biti nešto poučno, kreativno i zabavno, prvi korak prema nekoj samostalnosti. To bi trebalo biti prezentirano uz igru, na kreativan način, potičući kreativnost kod onih koji imaju "žicu" za to, ali još više kod onih koji nisu "talenti", kojima to ne ide, da ih se potakne, da to shvate kao uspjeh, pozitivno ostvarenje.

Budući da mnogi i pod star(ij)e dane upisuju razne tečajeve, krojenja, šivanja, pletenja, (zdravog) kuhanja, sve to ukazuje na činjenicu da interes svakako postoji i da bi bilo dobro razvijati ga od malih nogu. Nešto starije generacije vele da je taj odnos prema domaćinstvu uvelike bio uvjetovan time što su radili, odnosno koliko je kreativna bila osoba koje je to predavala. Mnoga djeca već u vrtićima prigodno uče mijesiti fuže, pljukance, što je sve itekako pohvalno, pa šteta je to ne nastaviti i dalje.

Da djeca imaju prenatrpani školski raspored i puno predmeta, to je također istina, a što se tiče kreativnih, umjetničkih predmeta poput likovnog i glazbenog koji su (pre)malo zastupljeni, tu također vladaju kontradiktorna mišljenja. Dok mnogi smatraju da je to prvi, a za brojnu djecu nažalost i jedini pristup umjetnosti u životu i da treba, barem donekle, razviti i njegovati taj afinitet prema umjetnosti, po drugima je dovoljan jedan sat tjedno, odnosno blok-sat svaki drugi tjedan, jer neka djeca jednostavno nisu za to, pa zašto da im tamo neki likovni ili glazbeni kvare prosjek. Nisu svi rođeni umjetnici.

Istina je da takvi predmeti ne bi smjeli nikako sniziti ili pokvariti cjelokupan prosjek, nego služiti prije svega kao prvi korak prema umjetnosti, kao antistres predmet, kao nešto pozitivno, lijepo, kreativno za druženje i opuštanje. Uz glazbu i boje.